Svećenik, znanstvenik i Travolta

Svećenik, znanstvenik i Travolta

Tako je, valjda prvi put u našoj povijesti, u Zagrebu održan i plesni Trade Fair, sajam za susrete, kontakte i informacije. Ne znam koliko će se i naše grupe ogrijati kraj profesionalnih i organiziranih britanskih menedžera i producenata, no vrijedilo je pokušati!

Na plakatu 19. Tjedna suvremenog plesa, negdje na pola puta među nijansama prostornoga plavetnila, u laganoj spirali tijela lebdi Akram Khan. (Jedna u nizu čudesnih fotografija engleskog umjetnika Chrisa Nasha, izloženih u Muzeju za umjetnost i obrt.) Pravi pogodak, jer je Khanov ples — obred postavio vrlo visoke kriterije na samom početku Tjedna, i dopunio vrhunski dojam fenomena zvanog britanska plesna scena. Naime, ovo je prvi put uopće da se britanska plesna platforma organizira izvan Velike Britanije i Zagrebu je pripala čast domaćina. Velika je to zasluga umjetničke ravnateljice Tjedna Mirne Žagar i Rosane Besednik, voditeljice programa za umjetnost i znanost zagrebačkog British Councila, ali i zagrebačke publike, koja već godinama s neskrivenim zadovoljstvom prati britanska gostovanja (poput Russella Maliphanta, Jeremyja Jamesa, Carol Brown). Tako je, valjda prvi put u našoj povijesti, u Zagrebu održan i plesni Trade Fair, sajam za susrete, kontakte i informacije. Ne znam koliko će se i naše grupe ogrijati kraj profesionalnih i organiziranih britanskih menedžera i producenata, no vrijedilo je pokušati! Tijekom Platforme, koja je pod naslovom Next Step predstavila desetak izabranih britanskih grupa, hrvatski su se plesači, što u koprodukcijama, što sami, predstavili su čak pet premijera! U iscrpljujućem maratonu, u kojem smo npr. u jednoj večeri vidjeli osam grupa(!), hrvatski su autori donijeli mnogo svježine, igre i duha. Baš zato što postoji određena tematska bliskost hrvatske i britanske plesne scene, barem na razini manjih grupa koje je Platforma ponudila, lijepo je bilo usporediti solističko promišljanje Fin Walker s Jednim Marije Ščekić, ili neke duete i grupe koje se bave istraživanjem forme, s novim programom Bad co. Solo me. A nakon House of Magnet poznatog Ricocheta sjetih se Zurovčeve sjajne koreografije Bogovi su ljuti. (I baš mi je bilo žao da i njega ovdje nema.)

Otkvačeno društvo

Persen Aleksandre Janeva, koji nas je u subotu 8. lipnja u dvorani Polanec u ZeKaeM-u zatekao pola sata prije ponoći u laganoj apatiji, bio je pravi lijek. Neobično živopisno i otkvačeno internacionalno društvo koje nam je dovela u goste oduševilo je nekim novim scenskim pomakom, igrom, dosjetkom i asocijacijom. Duhovit i čitak, ali vrlo promišljen i odlično odigran Europa pleše Magdalene Lupi i grupe Trafik potvrdio je tu jaku i originalnu autorsku ekipu. Nakon riječke premijere o njima je pisala Tajana Gašparović, a ja bih samo dodala izvrsnu Barbaru Matijević. koja se odlično snašla mijenjajući Nerinu Gattin. Nikolini Bujas i Pravdanu Devlahoviću za Solo me, i Kseniji Zec za M. U. R. ostajem za sada dužna prikaz, u koji mi se, osim što mi nedostaje prostora, žao na brzinu i ovako zasićenoj upuštati. Samo bih htjela naglasiti da imamo odlične plesače i izvođače, da očito imamo i perspektivna autorska imena (pa još Irma Omerzo i Jasna Vinovrški, na primjer?), da su dvorane dupkom pune mlade publike — pa gdje je više taj Plesni centar? Zar je tako teško napraviti neki konstruktivno radikalan potez?

Očekivani nastupi iz snova, velike, visokoprofesionalne, mainstream grupe, Batsheva Dance Co i Ballet Preljocaj, kao što to često biva kad se unaprijed jako veselite, bile su stanovito razočaranje festivala. Izraelci su pokazali vrhunsku profesionalnost u svakom detalju, ali samo to. Bilo bi zgodno zapamtiti njihovu taktiku, da se prije predstave organizira fotosession na kojem se pokazuju najatraktivnije sekvence. Predstava dobiva dobru reklamu, fotografi naprave svoj posao u miru i opušteno, a tijekom predstave nema stalnog škljocanja. Što se pak tiče Preljocajeva baleta, čini mi se da je ovdje došla druga, vrlo mlada postava. Naime, duet Un trait d’ Union vidjela sam prije desetak godina na (nekadašnjem) proljetnom festivalu u Beču, i to je tada prštalo napetošću i kontroliranom energijom, tako da je i smisao bio jasniji. A ovakav Sacre možda može zadovoljiti one koji blagonaklono dopuštaju plesu da poslušno, i bez strasti, ilustrira vrhunsku glazbu.

Dosljedne poetike

Tri su imena, i tri posve drukčije, ali jednako dosljedne poetike obilježile 19. Tjedan suvremenog plesa: Akram Khan, svećenik plesa, asketskim ritualom pred crnom rupom u duhovnom je razgovoru s opasnim bogom Shivom; Marco Berretini, humano angažiran, kroz kič i isključivo jezikom diskoplesa analizira i provocira suvremeno društvo i međusobne odnose; i Xavier le Roy, znanstveni plesač ili plesni znanstvenik, tjelesno neobičan zbog predugih ruku, mentalno drukčiji s doktoratom iz molekularne biologije, u svom radu Self Unfinished na trenutke nas seli iz Tjedna plesa na Bijenale animiranog filma.

Tjedan suvremenog plesa i plesna platforma Britanskog savjeta završili su opuštajuće i uz veseli smijeh. New Art Club izveo je komično plesno kazalište This is Modern i u nizu informativnih i beskrajno duhovitih lekcija objasnio povijest i fenomenologiju suvremenoga plesa. Isadora koja u Louvreu pleše oko grčke vaze, Graham-tehnika uz recitiranje Euripidove tragedije i njemački ekpresionizam uz puno dima, hvatanje točaka u prostoru, razmišljanje o broju dopuštenih repeticija prije nego što se pretjera, objašnjavanje simultanog i sukcesivnog pomaka, kanona, obvezne triole za prolaženje prostora, i još mnogo, mnogo toga. U sedamdeset minuta programa Tom Roden i Peter Shenton uspiju demistificirati i raskrinkati moderni ples, koji je, krenuvši kao slobodna opozicija čvrstim formama klasičnog baleta, u stotinjak godina trajanja i sam stekao sheme i prepoznatljive obrasce. Uistinu, pokazali su uobičajenu sekvencu suvremenoga plesa koju, u neznatnim varijacijama, već dugo viđamo u plesnom rječniku (kao osobni izraz) mnogih plesača i grupa. Vidjeli smo ih i na Tjednu i na Platformi pa nas je New Art Club vrlo simpatično, ali ipak upozorio, da treba ići — dalje.

Maja Đurinović