Šukerov gemišt

Šukerov gemišt

Roger Caillois nogomet svrstava pod agon, a kazalište pod mimikriju. Razlika je što u agonu postoje stroga pravila igre, a mimimikriji je jedino pravilo da opčini gledatelja i da ga uvuče u iluziju. Nogometna je utakmica, kaže on, također kostimirana predstava s prilagođenim ritualom i unaprijed utvrđenim planom. Riječju, to su drame čiji zapleti ostavljaju publiku bez daha i čiji rasplet jedne oduševljava, a druge razočarava. Utakmica Meksiko — Hrvatska bila bi dakle drama koja je razočarala

Lipe cvatu, lipanj se raspupao, ulice su u određeno doba dana neobično prazne, ali zato kafići opremljeni televizorima puni, dok se navečer pak uočavaju neke veće nego uobičajeno grupacije ljudi ispred Kerempuha, ali i ostalih gradskih kazališta. Razlozi su naime dobro poznati. Oko najvažnije sporedne stvari na svijetu rastrčali su se u Koreji i Japanu brzonogi dečki na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a oni drugi freakovi skupljaju se oko 19. tjedna suvremenog plesa, što je rasplesao sva kazališta te oko Dana satire, smjehovnoga sajmišta na kojem ima za svakog ponešto, od pučke komedije do ubojite satire. Doduše po medijima ima više onoga prvog događaja. Razni komentari i razgovori s nogometnim zvijezdama zauzimaju velik dio medijskog prostora, dok se drugi spomenuti kao i obično guraju na margine kulturnih rubrika dnevnih novina bez velike pompe ili ne daj bože razgovora s naprimjer velikim plesačkim zvijezdama koje su nam trenutno u Zagrebu dostupne, poput Akram Kahn ili Xaviera le Roya. Razloge ne treba posebno navoditi, a ni posebno nad time lamentirati. Iako se na prvi pogled čini kako oni dečki što se naganjaju na terenu da bi zabili gol i oni koji se znoje pod reflektorima pretvarajući se da su netko drugi nemaju mnogo dodirnih točaka, teoretičari igara i jedno i drugo podvode pod pojam igre.

Agon i mimikrija

Roger Caillois nogomet svrstava pod agon, a kazalište pod mimikriju. Razlika je što u agonu postoje stroga pravila igre, a mimimikriji je jedino pravilo da opčini gledatelja i da ga uvuče u iluziju. Nogometna je utakmica, kaže on, također kostimirana predstave s prilagođenim ritualom i unaprijed utvrđenim planom. Riječju, to su drame čiji zapleti ostavljaju publiku bez daha i čiji rasplet jedne oduševljava, a druge razočarava. Utakmica Meksiko — Hrvatska bila bi dakle drama koja je razočarala, a ćakule po kafićima kažu kako je tome bila kriva Jozićeva taktika i izbor igrača. A kad u kazališnoj predstavi zapne na krivoj taktici, odnosno režiji i kad se napravi loša podjela, stvar zavšava slično kao sa spomenutom utakmicom. Ansambl predstave također funkcionira slično nogometnoj momčadi, a naravno i svim igrama koje se osnivaju na timskom radu. Velika većina glumaca voli dati gol, srlja u napad, voli se proslaviti, što onda u cjelokupnom smislu može donijeti taktičkih problema. I hijerarhijski stvari slično funkcioniraju. Postoje zvijezde, statisti, oni koji mnogo rade, a malo se proslave, a i epizodisti od koji se ne očekuje puno, a zabijaju golove ko ludi. I mala uloga može biti velika. A i element akcije je ono što ih oba pokreće, no ipak misaoni i duhovni angažman pritom je, jasno, potpuno drukčiji. Jedan mi glumac priznaje kako doista vidi dosta sličnosti pa navodi kreativnost, maštu i tako neke lijepe stvari, ali, kaže, postoji drastična razlika. I dok mi to priča, moli me da mu platim gemišt jer da plaća još nije sjela. Šuker me to sigurno nikad ne bi pitao.

Nogomet u kazalištu

Kad je već novac u pitanju, kad god se piše komad o nogometu, uvijek je novac glavna zvijezda. Sadržaj poznatih nam djela te vrste uvijek se vrti oko prljavih igra oko terena, korupcije, mita, kupovanja igrača, sprege politike i nogometa i tome slično. Jedan od tekstova na tu temu, Ispovijed jednog centarfora Zvonka Zečevića, o usponu mladog igrača od prvog gola u lokalnom klubu do republičkog tima, gdje se vode prljave igre, igrao se svojedobno u varaždinskom kazalištu, a režirala ga je žena — Barbara Rocco. Malo davnije teatar Movens igrao je također tematski sličnu predstavu, Daj gol, Mrzli, tekst Matka Elezovića, a režirao ga je vatreni nogomerni amater i navijač glumac Žarko Potočnjak, koji se u umjetnosti i inače vrzma oko svega što ima veze s nogometom pa je tako zaigrao u filmu koji ćemo uskoro vidjeti i na televiziji Ajmo žuti, koji je prema scenariju Pave Marinkovića režirao Dražen Žarković. A balun je, sjećamo se bio tema i kultnoga Golikova filma Plavi 9 te serije po Smoji Velo misto. Iako nema izravne veze s nogometom, jedan od najboljih tekstova koji kroz nogometne navijače daje društvenu sliku naših devedesetih svakako je Dobro došli u plavi pakao Borivoja Radakovića, drama i o Bad Blue Boysima, navijačima Dinama, kojima je u to vrijeme oduzeto njegovo ime (sjećate se Croatije?). Govorili su da je to politička predstava, ali u njoj je bilo točno toliko politike koliko se ona upletala u sport i život. Bila je to drama životne frustracije, onih junaka mnogih navijačkih okršaja koji su okršaje iskusili i na drugom, ratnom terenu, a vrativši se iz njega susreli se sa izgubljenim iluzijma i nakupljenom agresivnošću.

Nogometna i kazališna publika

Zrcalni odraz slike društva što nam je pruža kazališna predstava na jedan se način može iščitati i izravno gledajući sustave ponašanja na nogometnim terenima i oko njih, a jedan od elemenata dijagnoze svakako može biti ponašanje publike. Kad smo već kod publike, današnji nogometni navijači imaju malo sličnosti s današnjom kazališnom publikom, ali mnogo više s nekadašnjom, osobito onom u Shakespeareovo doba. Izrazito emocionalno, strastveno doživljavanje kazališnog čina, uz poveću količinu brutalnosti, u ono vrijeme gotovo da je jednako divljim i razbijačkim manifestacijama današnjih nogometnih navijača. Reklo bi se da je teza pretjerana, ali nije. Engleski kroničari navode da je kazališna publika ponekad bila toliko strastvena da su nakon nekih predstava morali iznova urediti neka kazališta. U kazalište se tada slobodno smjelo unositi iće i piće, baš kao i danas na stadione. Ako bi gledaoci bili nezadovoljni predstavom, ostaci bi letjeli na glumce. Edmund Gayton 1654. savjetuje glumačkim družinama da paze što pred kim igraju. Ako su publika mornari, ribari, mesari i šegrti, kaže on, ni u kojem slučaju ne smije se dati neka ozbiljna tragedija. Treba igrati komediju ili nekav komad pun buke i lupanja, po mogućnosti malo opscen, jer, upozorava on glumce, ako im se ne svidi predstava, letjet će na scenu ne samo rajčice i naranče nego i klupe, kamenje i slični oštri predmeti. Doduše, danas je u igri hladno pa i vatreno oružje, ali sustav ponašanja očito je isti. Poslije će se, kaže Gayton, ta publika preseliti u krčmu i tamo nastaviti razbijati, pa sad recite da sličnosti ne postoje. Uostalom, i glasni zvižduci glumcu koji zaboravi tekst ili uzvici odobravanja kad napravi dobru rolu jednaki su bodrenju i psovkama današnjih navijača. Što se tiče današnje publike, ona je u tom pogledu potpuno eutanizirana. Eventualno će netko iživciran lošom predstavom iz protesta glasno zalupiti vratima izlazeći iz dvorane, neki će klinac nešto dobaciti, ali to je manje-više sva reakcija današnjega gledatelja, koja se svela na uglavnom kurtoazni pljesak. Ponekad, moram priznati, poželim neku jaču emotivnu, ne fizičku, reakciju na lošu predstavu pa da redatelji i glumci postanu svjesni da su, što bi se reklo nogometnim rječnikom, upotrijebili krivu taktiku.

Gordana Ostović