Sjena i njezin referent

Sjena i njezin referent

Na splitskoj izložbi prikazani su radovi koji pripadaju vremenski različitim Petercolovim likovnim očitovanjima, ali način izlaganja potire izbijanje takva predstavljanja u prvi plan

Predstavljanje Gorana Petercola u prostorima Galerije umjetnina u Splitu bitno je različito od njegova posljednjeg predstavljanja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Dok u zagrebačkom prostoru Petercol izlaže novonastale Fleševe, Petercolovo predstavljanje splitskoj publici iscrpnije je, odnosno poprima karakteristike retrospektivnog načina gledanja, što omogućuje usporedbu i slijed radova umjetnikova jedinstvenog eksperimenta. Kvadraturom izložbenoga prostora omogućeno je praćenje fine logike razvoja umjetnikovih intencija, na način da se svaki rad pojedinačno gleda u svojim neometanim granicama. Poput naslova monografije, koja je također predstavljena, splitsku izložbu Gorana Petercola nazvao bih radnom. Ova izložba, kroz koju kronologija jest prisutna, ali nije imperativom doživljaja, uistinu je rijetka prigoda za detaljnije umjetnikovo upoznavanje. Percepcija djela kroz kronološki ključ može biti samo djelomično točna, jer kroz različite vremenske distance umjetnik se vraća istom problemu uvijek nanovo ga preispitujući i mijenjajući.

Razbija se, dakle, shvaćanje monografske obrade autora kroz prizmu nekrofilskog, tj. konačnog sagledavanja, te se pokušavaju odrediti smjernice unutar kojih je moguće prepoznati autorove nakane. Tome, svakako, pridonose izvrsni tekstovi Leonide Kovač, kustosice Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu te Gregora Podnara, voditelja galerije ŠKUC u Ljubljani. Radna monografija započinje dijalogom Gorana Petercola i Ivane Sajko, vođenom u duljem razdoblju. U dijalogu umjetnik verbalizira postavke svoje umjetnosti vješto provociran pitanjima dramske spisateljice. Ono što ostaje konstantom razgovora jest otvorena mogućnost procesa. Naglašen je opetovani korak naprijed u slijedu kreativna djelovanja, od kojeg se, pak, izdvajaju zasebni krakovi eksperimenata, neodvojivi, međutim, od cjelokupnog istraživalačkog procesa. Pri tome, kronološki pregled, napominjem, postaje sasvim nevažnim ukoliko je sam sebi svrhom, odnosno ukoliko nema namjeru naglasiti povezanost dosadašnjih rezultata likovnih promišljanja inicirana umjetničkog istraživanja.

Magija svjetla i sjene

Vrlo se često u opusu nekog autora pokušavaju uočiti elementi repeticije, zanemarujući pritom promjene koje se događaju svakim novim odnosom, te se na osnovi toga tvore prikladne definicije i u trenutku autor uklapa u okvire njihovih granica. Mogućnost simbolike kojom bi mogli postati bremeniti elementi Petercolova likovnog jezika uistinu je široka. Tome, između ostalog, pridonose i brojne teorije zasnovane na simbolici dvaju elemenata neosporno važnih za umjetnikovo djelovanje — svjetlo i sjena. Uvijek drukčije iščitavanje elemenata umjetničkog izraza neosporivo je pravo samog promatrača djela. Ipak, valjalo bi istaknuti temeljnu činjenicu Petercolove umjetnosti — a to je da su za Gorana Petercola svjetlo i sjena ponajprije stvarna iskustva.

Na splitskoj izložbi prikazani su radovi koji pripadaju vremenski različitim Petercolovim likovnim očitovanjima, ali način izlaganja potire izbijanje takva predstavljanja u prvi plan. Vratimo se važnom, u kritici vrlo često spominjanu, Petercolovu iskustvu svjetla i sjene. Valja uočiti što za umjetnika znači sjena kao materijal i sjena kao proces. Pritom nužnim postaje uvođenje distinkcije između perceptivnog i manipulativnog dijela u procesu nastanka djela (termin manipulacije trebalo bi oljuštiti od njegovih negativnih konotacija koje je s vremenom vezao!). Perceptivni dio iskustvo je umjetnika kojim on apostrofira relativno perifernu pojavu svakodnevice — sjenu. Umjetnik promatraču skreće pozornost na taj, najčešće ignorirani, element, koristeći se njime kao objektom vlastite umjetničke manipulacije. Perceptivni dio postaje i promatračevim iskustvom kroz osviještenost termina sjene, kao i kroz usvajanja novonastalih odnosa nakon umjetnikove intervencije. No, manipulira samo umjetnik!

Sjena kao objekt manipulacije nezaobilazan je način Petercolove umjetnosti. Uzmimo, primjerice, u prostoru zatečen predmet s bačenom sjenom. Uočeni odnos počelo je umjetnikova eksperimenta. Dimenzija i predznak jednog elementa odnosa — sjene, mijenja se, ali nemogućnost taktilnog odnosa i dalje se održava. Uvođenjem svjetla na prvozatečeni oblik sjene mijenja se odnos. Imenuje se negativ prvobitnog pozitiva. Iskustvo uvriježene terminologije koleba nas — naime, terminologija na koju smo navikli upravo je suprotne primjene. Nedostatak svjetla skloni smo smatrati negativom, odnosno njegovu prisutnost pozitivom. Opis početne situacije alterirao je, ipak, likovna kategorija ostala je ista, iako drukčijeg predznaka — ploha sjene postaje ploha artificijelnoga svjetla. Dimenzije se istežu sugerirajući tako aktivnost procesa. Možda naizgled nevažna i potpuno marginalna pojava — bačena sjena, dovedena je u žarište pažnje. Promjena dimenzija i promjena predznaka nagoni promatrača ne rekonstrukciju prvoga stanja, i uočavanje odnosa kompozicije pred njim.

Manipulacije tretmanom svjetla

Zanimljiv je dalji tretman fenomena zatečenih sjena. Objekt manipulacije ponovno je sjena neatraktivna predmeta zatečena u prostoru. Sjena svojom kvalitetom netaktilna je pojava, ruci neprepoznatljiva. Uočavajući neugledan predmet složenih prostornih odnosa, Goran Petercol vrši konstrukt — obrubljuje zasjenjena mjesta, radi kalup te u betonu izlijeva sjenu. Prvobitni objekt manipulacije postaje predmetom svih fizičkih karakteristika — poput širine, dužine, dubine, težine. Naznačenim procesom ploha postaje tijelom. Nedodirljivo dodirljivim. Ovdje se uvodi mogućnost osjeta rukom. Ali samo kao mogućnost budući da konačni proizvod (betonska površina!) ne zaziva ruku na doživljaj, nego opet saobraća samo s okom. Ipak, mogućnost opipa ne treba zanemarivati. Pažljivim pogledom posve lako možemo dovesti novonastale predmete u kontekst zasjenjenih prostornih volumena neuglednih radijatora Galerije PM u Zagrebu. Drukčijim tretmanom osvjetljenja Goran Petercol inscenirao je nastanak samo jedne bačene sjene, kroz koju se, pak, sluti nastavak niza sljedećih mogućih manipulacija. No, vlastito umjetnikovo htijenje razlogom je prekinuta procesa. Povećavajući prostornu i vremensku distancu, odnosno izlažući radove nastale u kontekstu zagrebačkoga prostora 1998. u prostor splitske Galerije umjetnina, neposredna asocijacija prestaje. Predmet-referent ostaje nepoznat. Nadalje, izlaganjem geometrijskih betonskih predmeta na povišene postamente umjetnik pojačava njihov status tradicionalno shvaćenih eksponata, a njihove, ovaj put, višesmjerno bačene sjene, još više potenciraju uobičajenost odnosa. Samo nas naslovi upućuju da su to zapravo taktilni pozitivi (predmeti) haptičkom osjetu stranih sjena (objekt manipulacije) zatečenih u prostoru zagrebačke Galerije proširenih medija. Stvarnost materijala naglašena je njegovom fizičnošću, odnosno učestalim iskustvom prolaznika u svakodnevnom ambijentu, pri čemu se neutraliziraju eventualna simbolička čitanja.

Novo optičko iskustvo

Novonastali Fleševi nastavljaju ideju dislokacije oblika plohe, koja gubi svoga referenta. Naime, hodajući muzejskim prostorima anonimnim posjetitelju, Goran Petercol uočava oblike sjena nastalih pri bljesku fleša. U nastajanju radova asistiraju mu Jasenko Rasol i Simon Bogojević Narath. Daljom manipulacijom on dobivene sjene izdvaja, radi metalnu matricu kako bi dobio negativ kojeg će, potom, projicirati u prostor. Od osobita značenja postaju fleševi projicirani na površine vanjskog ambijenta. Tako na površinama svima dostupna javnog prostora umjetnik projicira anonimne forme čiji je inspirativni početak u unutrašnjosti. Sjene, ukoliko ne poznajemo pozadinu procesa, ostaju u potpunosti anonimni oblici. Promatrač naprosto inicira proces usporedbe toga djela s djelima konstruktivnog principa samoosvijetljenih kompozicija na crnoj podlozi, kakvih u umjetnosti dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj ima. Sigurno da je kontekst drukčiji i da Petercol ovdje nastavlja, u procesu vlastita istraživanja, ideju dislokacije i ponovljenog (s nužnim predznakom promjene!), ideju, štoviše, prisutnu i u njegovim ranijim radovima (navedimo primjerice radove iz niza Preslikavanja, gore spomenutih Pozitiva, potom Fenster...) Fleševi su u Splitu osim u unutrašnjosti projicirani na sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače.

Iskustvo anonimnih prostora, prostora na periferiji pažnje, nikako nije strano opusu Gorana Petercola. Dovoljno je istaknuti, npr., njegove Kutije, inspiracija kojih nastaje u uočavanju prostora drukčijih kvaliteta, primjerice tamne prostorije u koju dolazi trak svjetla druge osvijetljene prostorije ili pak zatamnjena prostora ladica koje se nalaze u nekoj osvijetljenoj prostoriji. Periferni su, nadalje, i Međuprostori, prostori drugačijih konotacija u izložbenim dvoranama u koje umjetnik uvodi svjetlo kako bi naglasio njihovo postojanje. I u jednima i u drugima umjetnik problematizira prostornu granicu i kontinuitet nečega što bismo nazvali jedinstvenim prostorom. U načetoj temi valjalo bi još jednom naglasiti kako se i sjena u svakodnevnom životu vrlo često doživljava kao periferno optičko iskustvo!

U razlaganju evidentirana je tema niza, nužna u doživljaju djela Gorana Petercola. Niz prepoznat u kompoziciji umjetnikova djela, čija je mogućnost daljnjeg napretka zaustavljena umjetnikovom odlukom, postaje ujedno i nizom re-kreativnog procesa promatračeva oka. Naime, vrlo često prvi pogled na Petercolovo djelo predstavlja zamršeni vizualni rebus. Promatrač protivno volji inicira proces detekcije para uzrok-posljedica. Teži racionalizirati proces, definirati uzrok te konačno gledati odnose posljedice. Želi znati kako je rad strukturiran. Ipak, rad ovisi o fokusu pažnje (i informiranosti!), gdje cijeli ambijent biva relevantan za realizaciju rada, ali, kako sam Petercol ističe, rad mora zadržati »entitet u nesagledivo golemu tijelu postojeće okoline«. Nakon toga, promatrač se prepušta odnosima pred njim. Ovom prigodom dodirnuta je samo jedna nit doživljaja koji je potaknula splitska izložba. Sljedova interpretacija je mnogo. Na kraju ostaje konstatirati činjenicu da je Petercolova umjetnost ponajprije umjetnost koja provocira oko, koja haptičko iskustvo gura u sporedni plan, ne dokidajući ga ipak u potpunosti.

Dalibor Prančević