Silazna završnica

Ako je suditi po onome što su nam prvoga tjedna lipnja priredili zagrebački simfonijski orkestri, o cilju ne razmišlja nitko, a cijelosezonska trka, uglavnom mlaka i nezanimljiva, nije prema kraju pokazala nikakvo poboljšanje

Lipanj je mjesec završnice koncertne sezone prije dugoga toplog ljeta. U finišu se — govoreći sportskim jezikom — očekuje najviše; on je kruna sezone, kao što je u trci kruna svih napora što vode prema cilju. No, ako je suditi po onome što su nam prvoga tjedna lipnja priredili zagrebački simfonijski orkestri, o cilju ne razmišlja nitko, a cijelosezonska trka, uglavnom mlaka i nezanimljiva, nije prema kraju pokazala nikakvo poboljšanje. Riječ je o abonentskim koncertima Simfonijskog orkestra HRT-a i Zagrebačke filharmonije, 6. i 7. ovog mjeseca, održanim u znaku gostujućih dirigenata i domaćih solista.

Neizvođene skladbe

Radiotelevizijski orkestar u toj je nenamjernoj kompeticiji ovoga puta prošao bolje, možda i zbog manje poznatih djela na programu, koja posjetitelju nisu nudila gotovo nikakvu mogućnost usporedbe. Predigra Hakon Jarl Johanna Petera Emiliusa Hartmanna, vješto skladano orkestralno djelce, slabo je poznato našoj koncertnoj publici, a Druga simfonija, op. 16, (Četiri temperamenta) Carla Augusta Nielsena na tom je koncertu (ako je vjerovati podatku otisnutu na koncertnom programu), doživjela svoju prvu hrvatsku izvedbu. I, konačno, praizvedba Koncerta za violu, violončelo i orkestar hrvatskog skladatelja Srećka Bradića upotpunila je program posvećen novim, odnosno u nas nepoznatim skladbama. I Hartmann, reprezentant skandinavske glazbe iz druge polovice 19. stoljeća pod jakim utjecajem njemačkog kasnog romantizma, i Nielsen, skladatelj s laskavim epitetom jednog od utemeljitelja novije danske muzike, predstavljeni su djelima koja ih otkrivaju kao pripadnike čvrsto profilirane glazbene estetike vremena u kojem su živjeli i djelovali. Nielsenova druga simfonija s programatskim, točnije rečeno, izvanglazbenim sadržajem glazbenoga profiliranja četiriju osnovnih tipova ljudskih karaktera (kolerik, flegmatik, melankolik, sangvinik), duhovita je, izražajna i vrlo slušljiva glazba, koja je u tumačenju Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem gosta iz Danske, Giordana Bellincampa, bila pravo osvježenje koncerta.

Estetička polivalentnost

Dvostruki koncert za violu i violončelo Srećka Bradića u izvođenju solista Dragana (viola) i Snježane Rucner (violončelo) ulazi u krug, trenutno u nas vrlo u trendu, glazbe koja se vuče po rubu pitome zvučnosti, glazbe u kojoj je pojam ekspresije vezan uz pojam količine zvučne mase (to je uostalom značajka svih Horvatovih đaka), glazbe u kojoj kakva-takva uporišna točka (na svjesnoj ili nesvjesnoj razini autora), korijen vuče još iz ranog Stravinskijeva opusa. Sve je to danas dakako legitimno, no u Bradića ipak upada u oči svojevrsna estetička polivalentnost, koja upravo spomenutu njegovu skladbu određuje kao skršeni (da ne kažem skrušeni) nastavak njegove kratke faze bijenalskog avangardizma. Vrlo ozbiljni Snježana i Dragan Rucner dali su sve od sebe u oblikovanju solističkih dionica. Dirigent Giordano Bellincampi vrlo se profesionalno nosio sa zahtjevima Bradićeve partiture. Na cijelom koncertu on je zapravo ostavio najbolji dojam. Muzikalno, precizno, nimalo pretenciozno, Bellincampi je vodio orkestar dopadljivom, ležernom sigurnošću... U konačnom rezultatu to je osiguralo pozitivni energetski naboj koncertnoj večeri, koja bi se mogla rezimirati kratkom opaskom ništa osobito, ali barem slušljivo!

Kratki spoj SF-a

Dan poslije, takođjer u Lisinskom, Zagrebačka je filharmonija održala posljednji ovosezonski koncert za pretplatnike Crvene oktave. I to s programom koji bi se mogao označiti kao opasan, jer bila je riječ o dva poznata repertoarna djela: Mozartovoj Koncertantnoj simfoniji za obou, klarinet, fagot, rog i orkestar u Es-duru, K. 297 b i Alpskoj simfoniji, op. 64, Richarda Straussa. Gost-dirigent Julian Kovachev nije sa ta dva djela na programu uspio ostvariti dojmljiviji nastup. Njegovo više-manje rutinsko vođenje orkestra ipak se ne može posve osuditi, jer s poprilično apatičnim, zapuštenim ansamblom kakav je danas Zagrebačka filharmonija, vjerojatno nema dirigenta koji može postići relevantni umjetnički rezultat. (Oni koji bi to mogli ne dirigiraju orkestrima kao što je Zagrebačka filharmonija). To nije isprika za Kovacheva, ali kako procijeniti vrijednost gostujućeg dirigenta, ako orkestar kojim dirigira ne dopire ni do srednje razine kvalitete u okviru onih standarda koji na europskom glazbenom prostoru vrijede već više od sto pedeset godina? Prema takvim kriterijima izvedbe obiju skladbi na programu koncerta bile su potpuno promašene.

Mozartova Sinfonia concertante (kao solisti neujednačene kvalitete muziciranja predstavili su se oboistica Branka Krajačić, klarinetist Davor Reba, fagotist Ivica Gašparović i hornist Viktor Kyrchenkov), skladba nepretenciozna, ljupka, fino apostrofiranih solističkih dionica, zvučala je musavo, poput slike iza mutnog stakla, bez tonske mašte i one preciznosti tonskog obrisa cjeline, koja je više znak spiritualne čistoće no pokazatelj tehničke perfekcije. Kada Mozart djeluje dosadno i neuredno, bez transparentnosti i lakoće izričaja, onda je to siguran znak da s onima koji ga izvode nešto nije u redu. Kratki spoj između djela i izvođača dogodio se i u Straussovoj Alpskoj simfoniji. Skladana za golem orkestralni aparat, kao najčišća programska muzika s mjestimice gotovo onomatopejskim efektima, prepuna glazbenih slika, s izlaskom i zalaskom sunca, šumskim potokom, glečerom, kišom i olujom, Straussova oda prirodi živi u neusporedivoj čaroliji njegova orkestracijskog majstorstva. Alpska simfonija Straussovo je posljednje veliko orkestralno djelo (dovršena je 1915) i vrhunac umijeća klasične instrumentacije te zadnja točka izražajnosti velikog simfonijskog orkestra uopće. U slojevitosti orkestralnih dionica, kaskadama njihova zvuka, u bogatim i profinjenim nanosima zvučnih boja, partitura Alpske simfonije otkriva se kao remek-djelo romantičarske orkestracije. Izvedba koja ne pokaže to bogatstvo promašena je! A takva je upravo bila izvedba Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Juliana Kovacheva, u kojoj su tek povremeno dolazili do izražaja melodijski blokovi gudačkog korpusa. Sve ostalo, posebice limeni puhači, gubilo se u nerazbirljivosti tonske slike, u kojoj su slojevi pojedinih instrumentalnih sekcija i pojedinačnih linija (pažljivo izrađenih i znalački zamišljenih u uravnoteženosti suzvučja, s jasnom Straussovom predodžbom o međuodnosima kvalitete i intenziteta zvuka), iščezavali u netransparentnosti fakture cjelovite orkestralne slike, u nedorađenosti i nebrizi za finu izbrušenost svake dionice. Mjestimice se to opasno počelo približavati aleatoričkim efektima, premda je u biti bila riječ samo o našem dobro poznatu, domaćem orkestralnom šlamperaju.

Nedorađeno i nedisciplinirano

Ukratko, dobar dio Straussove partiture uopće nije došao do izražaja u toj neujednačenoj i neizrađenoj izvedbi, u kojoj je vrlo dobronamjeran slušatelj mogao pronaći tek pokoji pažljivije odsvirani ulomak. Nitko ne očekuje od Zagrebačke filharmonije da svira kao Berlinska, ali ako u sadašnjem trenutku u orkestru ne postoje ni elementarne pretpostavke za disciplinu, tehničku dorađenost i kakvu-takvu kultiviranost zvuka u cjelini, pretpostavke dakle koje bi omogućile da ovakvo zahtjevno djelo bude barem izvedeno na razini prepoznavanja skladateljeva zapisa, bilo bi najbolje uopće ga ne uvrštavati u program!