Rupe na koži

Rupe na koži

Sve je u Hrvatinovoj predstavi odmjereno i racionalizirano, sve je teorijski tumačivo

Na tiskovnoj konferenciji Emil Hrvatin, blagoglagoljiv i suveren u svom području teorije, između ostalog najavio nam je da ćemo kao publika izabrati i vidjeti samo jednu stranu priče dok o drugoj osluškujući možemo nagađati. Kako su se tamo po sličnim dužnostima našli i kolege Igor Ružić i Lidija Zozoli, dosjetila sam se mogućem načinu na koji možemo doskočiti Hrvatinu i malo se poigrati na njegov način. Igor Ružić ušao je u žensku verziju predstave, a Lidija Zozoli u mušku. S njihovom dozvolom tekstovi su iskombinirani, tako da na neki način simultano prate kompletnu predstavu.

Predstavljačke strategije, uvijek, pa čak i u najbanalnijoj formi, podrazumijevaju dvije kategorije — onoga koji predstavlja i onoga koji to predstavljanje... što uistinu onaj u publici radi — je li riječ o gledatelju recipijentu, suučesniku pa možda i suautoru? Igranje s publikom poznata je praksa koliko i ona koja publiku ignorira, no izigravanje publike, čak i kad nije semantički vezano uz izvođenje (ili uvođenje) publike u prostor izvedbe (iako to može biti i takozvano gledalište) jednako tako nije ništa novije. Od pučkog kazališta, preko monodrame ili stand-up-komedije, pa čak do točke u striptease-baru, uključivanje publike, nerijetko u subordiniranom odnosu prema primarnom izvođaču legitimni je, često i žuđeni dio zajedničkoga proživljavanja nastupa. O vlastitom uživljavanju odlučuje sam predstavnik publike, izabran od izvođača prema uglavnom arbitrarnim parametrima. (I. Ružić)

Skidanje druge kože

Ulazak u sobe strasti s navlakama na nogama mogao je od prvog trenutka publici dati do znanja da predstava koja će uslijediti nije ništa drugo do gledanje teatralizirane privatnosti sa sigurne udaljenosti. No, uvijek očekujete nešto više ili drukčije. Prostor scene podijeljen je na dva prizorišta u kojima publika zauzima mjesto na podu, s obje strane izvođača, koji sjede u središtima dvaju prostora igre. Muškarac gola torza, ogrnut gumenim sarongom, prekriven nečim što u prvi mah definiramo kao ulje. Njegova koža umjetno sjaji pod svjetlom reflektora. Početak je skidanje te druge i sjajne kože, očit je znak želje da se ovom izvedbom skine maska koju nameće konvencija kazališta — performativne umjetnosti uopće. Želje za poništavanjem granice između izvođača i publike. Semantički slog koji šalje poruku da je od ovog trenutka sve dopušteno. Uputa publici glasi: »Zatvorite oči i duboko dišite«. U prostor ulazi žena, uzdišući i prolazeći kraj polegle publike dovoljno blizu da joj možete osjetiti dah. Sve ono što slijedi poslije igra je u kojoj je trebala sudjelovati i publika. Ta igra je ponekad duhovita, a ponekad na granici neugodnoga. No, unatoč očekivanju neke veće provokacije emotivnog sloja u gledatelja, do toga ne dolazi. Sve je u Hrvatinovoj predstavi odmjereno i racionalizirano, sve je teorijski tumačivo. Naime, njegova igra oko ljubavi koristi se tijelom izvođača kao komunikacijski kôdom kojim će stvoriti intimnu mikrosituaciju, nabijenu emocijama. Emocije izvođača raspadaju se u normalnoj, gotovo svakodnevnoj komunikaciji s gledateljem nakon uspostavljanja kontakta. Mjesto uspostavljanja kontakta nije vibrantna emocija tijela, nego pogled. Pogled upućen prema gledateljima traži otvorenost za komunikaciju. Muški aspekt predstave nestaje u kontekstu izjednačavanja manifestacije muške seksualnosti sa ženskom i izjednačavanja potrage za vlastitim odrazom u očima promatrača. (L. Zozoli)

Kazna za gledatelje

Kada Jana Menger u ženskom dijelu predstave nagovara gledatelja da joj dodirne dojku, istupa iz ugovorena odnosa kakav je uobičajen, lakši i prihvatljiviji s obje strane rampe. Naravno, gledatelj je pred zadatkom, čak i nakon što je dotični dio tijela ogoljen, ustuknuo, razumjevši situaciju u kojoj je upravo on izazvan kao sudbinsku kaznu. Poslije, kada mu izvođačica izrijekom nudi oralni seks, ponavlja se isti paradoks — svaka misao koja se eventualno pojavila pri ulasku u posvećeni prostor izvedbe s polugolim ženskim tijelom rasplinjuje se pred opasnošću vlastitog ogoljavanja, i to ne tjelesnog, jer je ono ipak najmanje opasno.

Kroz predstavu, podijeljenu poput jedne davne knjige na mušku i žensku stranu, Jana Menger ipak se ne nudi publici, nego drugom (s)polu — Ivanu Peternelju, koji vjerojatno sličnu igru izvodi s druge strane paravana. Čin nuđenja u odsutnosti ne samo tijela traje kroz cijelu predstavu, jer izvođači nikad ne dijele isti prostor. (Ružić)

Matematički izračunati intervali izvedbe uvjetuju podizanje pregrade između dva prizorišta u trenutku koji za gledatelja znači sredinu. I tada počinje igra s vlastitim odrazom. Muškarac je odraz ženi i obratno. Emil Hrvatin u ovoj koreografiji pokušava istražiti rituale ljubavi, igru zavođenja, osvajanja i konačnog predavanja jednog partnera u igri drugome. I zato mu treba publika, jednako kao što svakom igraču treba publika. Bilo na razini egzibicionističke svijesti da nas uvijek netko sluša ili gleda te da ono što radimo nikad nije privatno, bilo svođenjem rituala zavođenja na folklorni element zajedništva u ritualu koji nije imanentan samo ljudima — posjeduju ga i životinje. Izokretanje pozicije promatrača u sudionika tog rituala Hrvatin ne podcrtava samo položajem gladališta nego i vlastitom prisutnošću na sceni. Njegovo golo tijelo, koje vidimo u drugom dijelu predstave, ispražnjen je znak fizičke prisutnosti neimenovanog i neidentificiranog izvođača kroz kojeg se, naposljetku, može promatrati voajeristički princip ove predstave. (L. Zozoli)

Višeznačni koncept Emila Hrvatina, u kojem bi praksa trebala na pozornici ispisivati teoriju, koreografijom je poduprla Anna Papoulis Adamović, no otvoren je prostor za ples, koliko god on dobro izveden, zarazila s previše nagomilanog emocionalnog otpada, što zamagljuje pogled na skidanje svlaka izvođačice pa i publike, u mjeri u kojoj to i jedna i drugi dopuštaju. Happyend ljubavne potrage utoliko je sreća samo za neke izgubljene likove na rubu predstave, dok gledatelju ipak prije ostaje u sjećanju nepotpuno skinuta umjetna koža izvrsne Jane Menger. O tim rupama na umjetnoj koži ovisi i omjer između very private i very public. (Ružić)

Ova je predstava poziv ili impuls za opsežnu teorijsku raspravu, no bilo bi bolje da je i jednoznačan poziv u kazalište. (Zozoli)

Igor Ružić i Lidija Zozoli