Producenti, kauboji i instalacije

Producenti, kauboji i instalacije

Dok u Washingtonu pokrivaju obnažene statue tako da ženama prebacuju tkaninu preko golih grudi (osobito kip Spirit of Justice, koji uvijek pokazuje gole grudi na slikama kad vrhovni sudac ima konferenciju za novinare), u New Yorku, dvojica potpuno nagih Australaca na sceni sat i pol zabavljaju publiku pokazujući joj Ancient Australian Art of Genital Origami

Otkad se bavim američkim kazalištem, slušam kako je Broadway pedesetih bio jak i snažan, ali sada je na umoru i zbog estetske erozije i zbog financijskih problema i zovu ga veseli ili blistavi mrtvac. Oni koji se kazalištem bave duže, pamte da se nad sudbinom najmoćnije kazališne koncentracije na zemlji jadikovalo i pedesetih, kada su ga zvali faboulous invalid, aludirajući da je tridesetih bio životan i snažan. Tridesetih su pak napadali izbor pisaca koji se igraju kao propast kazališta, iako se ti pisci (O’Neill, Miller, Williams, Inge) danas veličaju kao najbolje što je Broadway napravio... I tako to ide u krug. Ali unatoč svim jadikovkama ove se godine prijavilo rekordnih tristo i pedeset polaznika za radionicu pod naslovom Producing for theatre, koja se upravo (26-28 travnja) održava u New Yorku. Očito je da kandidata za producente ima dovoljno, pa neće valjda onda ponestati predstava...

Oklahoma ili što su nama kauboji

Oklahoma je sigurno jedna od boljih producentskih investicija, sigurno jedna od budućih dugovječnih predstava Broadwaya i meni najdraži mjuzikl koji su 1943. napisali Richard Rodgers (glazba) Oscar Hammerstein II (libreto) kao početak plodne suradnje koja je poslije rezultirala i drugim hitovima (South Pacific, Kralj i ja, Moje pjesme, moji snovi). Mjuzikl je poznat i po tome da je jedan od prvih stopio glazbu, ples i priču u jednu skladnu cjelinu, a čini se da se uvijek postavlja u trenutcima kada Americi sa scene treba comfort and joy in theatre (utjeha i radost u teatru), kao što je rekla koreografkinja Susan Stroman. Možda zato jer je to zapravo mjuzikl o američkom snu i njegovim temeljnim vrijednostima. A njih se sjećamo, obnavljamo i utvrđujemo ih kada su nam ugrožene.

Mjuzikl govori o ljubavi dvoje mladih u Oklahomi, u doba zalaza Divljeg zapada i stvaranja pravne i velike američke države. Kao što se dvoje mladih moraju kroz peripetije odlučiti jedno za drugo, tako se i mlada država mora odlučiti za ulazak u američku uniju. Ali prije toga mora prebroditi sukobe između stočara i ratara, koji su neko vrijeme razjedinjavali Divlji zapad. Na privatnom planu tako da mladić, inače stočar ili kauboj, proda sedlo i konja da bi spasio svoju izabranicu, a kad se ožene, preuzme brigu o njezinoj farmi. Na društvenom, da će u mladićevu obranu kad zatreba stati i ratari i stočari. Naravo da se tu afirmiraju temeljna uvjerenja Amerike: jaki smo ako smo ujedinjeni (mi pripadamo zemlji, a naša je zemlja velika, poznati je citat) i ako u zajedničkom interesu prebrodimo unutrašnje nesuglasice (sukob ratara i kravara), ali i da imamo pravo uzeti pravdu u svoje ruke kad smo u pravu (na kraju glavni junak na dan vjenčanja ubije jedini negativni lik u samoobrani, a mještani mu organiziraju suđenje na licu mjesta oslobodivši ga umjesto da ga odvedu u grad na sud, jer neće ga valjda odvajati od mlade).

Ali sve to ne bi bilo dovoljno kad se ne bi radilo o odličnoj produkciji u kojoj su svi elementi stopljeni u cjelinu od koje čovjek ne zna što bi prije pohvalio. Odlična scenografija stvara prostor perspektivom, tako da ista kuća glumi različite kuće ovisno o tome kako se okrene i koji se mali objekt stavi pored nje, dok svjetlo stvara iluziju jako velikog prostora i prerije i neba, koji se doimaju kao da sežu u nedogled. Velika zemlja. Koreografija pak izgleda kao da se vrti i umnožava kroz sve veće i veće krugove dok se ne rasprsne u nekim točkama, ali ujedno vrlo vješto stvarajući, ako je potrebno, gotovo irealnu atmosferu (za noćne more koju sanja glavna junakinja). Ili glumačko-pjevačko-plesačke kreacije. Od glavne junakinje Josefine Gabrielle, koja prvi put pleše zahtjevnu plesačku dionicu — riječ je naime o engleskoj glumici koja je bila i primabalerina portugalskoga nacionalnog baleta — do posljednjeg člana kora — onog koji se jedva vidi. Možda zato jer se od svih glumaca na audiciji za Oklahomu tražilo da savršeno pjevaju, plešu i izvedu jedan američki monolog (za Producente da pjevaju, plešu i ispričaju vic).

Ova produkcija, slijedeći zadanu priču, iz scene u scenu podiže raspoloženje i vjeru u čovjeka, život, temeljne vrijednosti, uspjeh nakon svih peripetija, da bi na kraju poput sretno sjedinjenih junaka (kako dvoje u braku tako i Oklahome u Americi) čovjek izašao iz kazališta sav ozaren, pjevajući napjeve poput Oh What a Beautiful Morning ili Oklahoma... Zanimljiva je činjenica da je taj tako prepoznatljivo američki mjuzikl napravio Englez — Trevor Nunn, prije četiri godine, u londonskom Royal National Theatre (gdje je Nunn upravo tada postao direktor), a uspješna njujorška premijera bila je potkraj veljače.

Dokaz ili što su nama matematičari...

Iako se uvijek govori da Broadway postavlja samo mjuzikle — trenutna zabrinutost je — nema li malo previše drame. Jer trenutačno (travanj 2002) od trideset i četiri produkcije čak je šesnaest dramskih tekstova (uključujući i komedije).

Graduate (Diplomac) nova je dramska premijera, koja slijedi mjuzikl-formulu — poznati film i velike zvijezde. Ovaj put čak tri — Jason Biggs (iz Američke pite) kao diplomac, Alyson Hannigan (prijateljica Buffy iz istoimene serije) kao djevojka i Kathleen Turner kao Mrs. Robinson. Reklama koja je javno razglasila da se posljednja spomenuta zvijezda pojavljuje gola, tvrde kritičari, pomogla je da predstava zaradi pet milijuna od pretprodaje karata prije premijere, što je rekord za dramski tekst, a i nakon premijere, unatoč podijeljenim kritikama, jedna je od rijetkih koja ima ispunjenog gledališta devedeset posto.

Meni je od dramskih tekstova u poplavi obnova i posezanja za starim filmovima ipak najdraži novonapisani Proff (Dokaz) Davida Auburna, mladića koji je na premijeri svojega komada mogao napisati tek dva retka biografije, uključujući datum rođenja i škole koje je završio. Sada ima vlastiti stan u New Yorku i ugovor za snimanje filma. Uspjehu je pomoglo čak sedam nagrada za inače odličan tekst (uključujući Tonyja i Pulitzera). Mlada djevojka Katarina, kći rano poludjela matematičkoga genija, iznađe važno matematičko rješenje, dokaz neke matematičke tvrdnje. Ali kako doznati da je to njezin rad? Dok joj je sestra gradila karijeru i vlastiti privatni život u New Yorku, Katarina je njezi oca podredila sve, čak i vlastito školovanje ili privatni život. Radnja se događa na njezin rođendan, neposredno nakon očeve smrti i uključuje pokojnog oca, koji joj dolazi čestitati, mladog znanstvenika koji je došao pregledati očeve papire tražeći u te sto tri bilježnice još koji genijalni potez (a u njima su brljotine poput: kvadratni problem može se riješiti ako se pogleda da dolazi proljeće) i sestru koja prodaje kuću i želi Katarinu dovesti k sebi u New York, jer je zabrinuta za njezino zdravlje. Dodatno stvari komplicira činjenica da Katarina ne želi ići iz Chicaga, njezin strah da je i ona naslijedila ne samo matematičku genijalnost nego i očevo ludilo, kao i simpatija koja se rađa između nje i znanstvenika. Tu simpatiju poremeti njegova nespremnost da je odmah prihvati kao mogućeg autora famoznoga dokaza, dok ona njegovo prihvaćanje želi ne zbog moguće slave, nego kao dokaz njegove ljubavi. Tako se dokazi međusobno prepleću kao i odličan glumački četverac, koji to izvodi na čelu Jennifer Jason Leigh u ulozi Katarine, koja jednostavno virtuozno prelazi razdoblja iz scena u scenu i ulazi u flešbekove.

Nedavno dodijeljeni Pulitzer ove godine za dramu dobila je Suzan-Lori Parks (o kojoj je William Davis King pisao u najnovijem broju časopisa »Kazalište«), za Topdog/Underdog, dramu o suparništvu braće, o poznatoj uličnoj prevarantskoj igri s tri karte i o tome kako biti crnac u Americi. Iako ona voli te teme prikazivati iz mračne vizure, ova je predstava duhovita od sama početka — braću su roditelji nazvali Lincoln i Booth (drugi je poznat po tome da je ubio prvog) pa ih ostavili kao dječake, a Lincoln danas zarađuje glumeći Lincolnovu smrt za turiste, dok ga brat nagovara da krenu u pravi biznis — prevaru s kartama. Suzan-Lori Parks inače predaje na Californian Institute of Arts (Valencia, Los Angeles), koji je svojoj voditeljici programa dramskog pisanja čestitao na nagradi oglasom u New York Timesu«. Za razliku od nas, u Americi je uspjeh pojedinca ujedno i uspjeh ustanove, jer ustanova koja ima slavne ljude privlači više studenata koji plaćaju ili dobiva više donacija i dotacija...

Nužne mete ili što su nama Bosanci

Nagrađeni tekst o crncima ili Millerove Vještice iz Salema vrhunac su amričkog političkog kazališta, jer inače političkih tema nema. Osim Homebody/Kabul Tonyja Kushnera o Afganistanu i Necessary Targets (Nužne mete) Eve Ensler o Bosni. Zajedničko im je to da su se političkih tema dotaknuli jako slavni pisci (Kuchner je slavu stekao s Anđelima u Americi, a Eve Ensler s Vagininim monolozima) i da se zemlje patnje pokazuju očima — stranaca. U Homebody/Kabul Engleskinja dolazi u Kabul u potragu za svojim mužem i kćeri, s time da je prvi čin monolog glavnoga lika u kojem ona izvodi dijelove iz turističkog vodiča o Afganistanu, pokazujući kako je naša percepcija dalekih zemalja uska i netočna.

»U Nužnim metama dvije Amerikanke, bogata njujorška psihijatrica i ambiciozna mlada spisateljica, putuju u Bosnu da pomognu ženama izbjeglicama suočiti se s vlastitim sjećanjima na rat. Iako njih dvije imaju malo zajedničkoga osim metode kojom se koriste da bi se distancirale od svojih subjekata, izlaze duboko promijenjene nakon što se sukobe s vlastitim strahovima i suoče ih s nasiljem, okrutnosti i ratom. Prema intervjuima koje je Eve Ensler vodila s brojnim ženama koje su preživjele građanski rat u Jugoslaviji, Nužne mete pravovremeni su podsjetnik kako Amerika pokušava definirati svoj odnos s ostatkom svijeta. « Tako piše u materijalu za novinare i odlično zvuči, ali toga nema u predstavi. Postoje likovi i činjenica je da je Eve Ensler vodila razgovore (poput mlade spisateljice iz predstave koja upotrebljava tuđe sudbine za vlastitu knjigu), ali, kao što je rekao jedan novinar, »predstava koja se bavi pričama ima problem oko artikulacije vlastite priče«. Ja sam na predstavu emotivno reagirala, ne toliko na priče (jer su odabrane one vrlo benigne), nego na svoje vlastito sjećanje na mnogo strašnije priče i sudbine vrlo blizu mene, ali nisam shvatila što nam je komad htio reći. Sve je bilo površno i nikoga nismo do kraja upoznali — ni žene u kampu ni Amerikanke. Ničiju tugu nismo do kraja shvatili (čak ni te dvije Amerikanke — to što je jedna na kraju propjevala, a otac joj je govorio da nema sluha, stvarno ne izgleda kao veliko iscjeljenje za nekoga tko je psihijatar na Manhattanu, dok je mlada spisateljica izvukla priče i otišla dalje, a da nismo shvatili od čega bježi i zašto). Nije bilo političkog komentara — ni o Bosni, ni o Americi. Nije se ni riječi progovorilo o sukobu, a prostor događanja bio je na razini vrlo precizne etnografije (čuo se Zdravko Čolić, glumice su se trudile izgovarati originalne riječi, a jedna je žena imala dimije). Nije se definirao odnos prema američkom angažmanu — površnost u takvim situacijama u kojima spasitelji iskorištavaju tuđu nesreću, a bježeći od svojih problema poništena je prijateljstvom psihijatrice i žena u kampu, a opet to prijateljstvo nije bilo nedovoljno da pokaže da je američki angažman tog tipa bio dobar i koristan. Jedino je u predstavi pravi bio glumački angažman.

Premijera potkraj veljače nije dobila dobre kritike, ali se predstava održava na autoričinoj slavi, kako je jedan novinar komentirao, u pokušaju da privuku pažnju i publiku pucaju iz teške artiljerije — na jednu od nedjeljnih matineja došla je senatorica Hillary Rodham Clinton, koja je i ostala na neformalnoj panel-diskusiji.

Na rubu ili što su nama instalacije

Dok u Washingtonu pokrivaju obnažene statue tako da ženama prebacuju tkaninu preko golih grudi (osobito kip Spirit of Justice, koji uvijek pokazuje gole grudi na slikama kad vrhovni sudac ima konferenciju za novinare), u New Yorku, dvojica potpuno nagih Australaca na sceni sat i pol zabavljaju publiku pokazujući joj Ancient Australian Art of Genital Origami. Nije greška, oni doista pokazuju figure (takozvane instalacije) koje izrađuju uz pomoć svojih spolnih organa (pa se figure zovu i dick-trick). Događanje se službeno zove Puppetry of the Penis (Lutkarstvo penisa) i premijerno je izvedeno na Međunarodnom festivalu u Melbourneu 1998, a uspjeh na edinburškom Fringeu 2000. doveo ih je do Londona i prošle godine do New Yorka. U početku ih je prihvatila njujorška gay-publika, koja je uvijek bila otvorenija za propitivanje seksualnosti na sceni, ali su u publiku ubrzo zasjele žene. Kad sam vidjela prvi dick-trick, zvan jedrilica, shvatila sam zašto više nema muškaraca — mi smo se sve zgranule, a mislim da bi se muškarci lakših živaca onesvijestili da vide da je netko tako razvukao svoju instalaciju. Iako dečki imaju duhovite komentare i svojevrstan odmak, to je ipak više nalik cirkuskoj točki nego kazalištu, jer se isključivo zasniva na pokazivanju i usavršavanju određene vještine. I, iako su dečki zgodni, nije nimalo seksi. Ali je smiješno i šokantno. Baš kao i cirkus.

Moje najveće razočaranje ovoga proljeća u New Yorku bila je produkcija poznate lezbijske grupe Split Britches, o kojoj sam godinama slušala kao o kazališnom i društvenom otkriću (trenutačno se o njima govori na dva kolegija na University of California, Santa Barbara), a osobito se isticala njihova transgender (prekospolna?) varijanta Tramvaja zvanog žudnja, koji su one igrale kao Belle Reprieve (naziv Blanchina imanja), gdje je Stanleyja igrala slavna Peggy Shaw kao butch, muška lezbijka, a Blanche gay-mladić. Njihovu najnoviju predstavu Dobule Agency (Dvostruka agencija) gledala sam u velikoj dvorani La Mamme u off-off-Broadwayu drugi dan nakon premijere s dvanaest žena u gledalištu koje su, sve osim mene, osobno poznavale glumice. Riječ je o dva dramska krokija, jedan u vezi slavne pjevačice i nepoznatog pjevača u Parizu, a drugi o otuđenju života u istoj kući, od kojih ne pamtim ništa — osim činjenice da sam napokon vidjela dvije iznimno darovite kazališne legende: Peggy Shaw i Lois Weaver.

Da posebno ne volim Thorton Wildera, nikada ne bih otišla na Our Town (Naš grad), prvu predstavu novopokrenute Target Gorup, jer se održavala na B aveniji (za koju su mi govorili da tamo ne smijem ići), a i režiser se zvao Jack Cummings III (što mi je mirisalo na tešku intervenciju u tekst slavnoga trećeg potomka), ali me je dočekalo najugodnije iznenađenje offa ovoga proljeća. Vrlo zanimljiva i dobra produkcija, koja se poštivala autorov tekst i namjeru, ali je dobila potpuno novi pogled zahvaljujući neuobičajenoj podjeli. Naš grad priča je o običnom američkom gradiću u kojem je život miran i skladan, a glavni likovi su Emily i George, u početku susjedi i prijatelji, a poslije supružnici. Iako njih uvijek igraju mladi glumci, ovaj put te su uloge dodijeljene starijim glumcima, što je predstavi dalo dodatnu sjetnu dimenziju. Zanimljivost teksta napisana potkraj tridesetih godina jest da je Wilder umjesto u realističnom stilu kitchen sink-drame, priču ispričao uz pomoć prazne scene i sveznajućeg i sveprisutnog lika kazališnog redatelja, koji nas uvodi u situacije kreirajući ih za nas na sceni i podsjećajući nas na vlastite emocije koje dijelimo s junacima. U ovoj je predstavi taj lik igrala — djevojčica, čime je dobiven dodatni bajkoviti (kao priča za laku noć) i arhetipski (svi znamo tu priču, čak i djeca) ton.

Sanja Nikčević