Presudan trenutak

Presudan trenutak

Premda su fotografije Slavice Subotić drukčija interpretacija metafizike plesa, presudan je trenutak u kojem se fotografkinja odlučila napraviti snimak, a svaka od fotografija odražava njezino shvaćanje odnosa plesača prema prostoru, te napetosti između dvoje ili više plesač(ic)a

Mnogi će zapaziti da nema oprečnijih stvari od dinamike ljudskog pokreta i fotografije koja pokret zaustavlja. Po prirodi stvari ljudski pokret i ples te njegova kinetika slobodno se kreću u prostoru, dok je fotografija, cijepajući vrijeme, ograničena na format slike i samo jedan trenutak u kojem hvata pokret plesača. Mnogo se promijenilo tehničkim napretkom i mogućnošću fotografa da se koristi umjetnim osvjetljenjem, pa u ovom slučaju paradoksalni odnos fotografije i plesa, kao međusobnog spoja pokreta i geste, dobiva novu dimenziju. Tako piše povjesničar fotografije William A. Ewing o fotografijama Lois Greenfield, koja se proslavila potkraj sedamdesetih i u osamdesetima dvadesetog stoljeća upravo fotografijama plesača koje je snimala u svom njujorškom studiju, a njihova se suradnja razvijala takoreći godinama. Njezine poznate fotografije probile su put u nekim novinama koje do tada nisu objavljivale fotografije plesa.

Tjedan suvremenoga plesa u Zagrebu bio je povod da se predstavi zanimljiv aspekt te plemenite i zahtjevne umjetnosti. Galerija Zona u Zagrebu uključila se izložbom fotografija o temi plesa Slavice Subotić.

Premda su fotografije Slavice Subotić drukčija interpretacija metafizike plesa, presudan je trenutak u kojem se fotografkinja odlučila napraviti snimak, a svaka od fotografija odražava njezino shvaćanje odnosa plesača prema prostoru, te napetosti između dvoje ili više plesač(ic)a. Za tako nešto potrebno je razumijevanje medija i znanje o njemu. Autorica ne skriva divljenje prema engleskom fotografu Chris Nashu (čiju ste izložbu simultano imali prilike vidjeti u Muzeju za umjetnost i obrt), pa ga spominje kao uzor u ranijim danima svoje profesionalne karijere.

Slavica Subotić već se više od deset godina bavi fotografiranjem dinamike pokreta, te kazalištem, a njezina suradnja s kazališnom scenom i plesačima započela je s Plesnim studijem Mare Sesardić prije desetak godina. Serija fotografija nastala je u suradnji s Plesnim centrom TALA (Tamara Curić i Larisa Lipovac).

Atmosfera na fotografskim slikama proizašla je iz režiranja fotografije u studiju, a dio serije snimljen je u Teatru Exit. Na velikim formatima crno-bijelih fotografija iz tamne pozadine ističu se gipka tijela u laganim, elegantnim pokretima; čini se da je trenutak koji je zaustavljen odmeditirano otkrivanje pokreta i prostora plesačica što ih okružuje.

Kao što kaže sama autorica za ovakvu vrstu suradnje, između fotografskoga profesionalca i onog vis-ŕ-vis objektiva odigrava se vrlo rafinirana igra, pa je tako za uspješnu suradnju potrebno međusobno dobro poznavanje metode i procesa umjetničkog rada. Ovakva vrsta fotografije također pretpostavlja i tehničko savršenstvo pa je autorica pokazala svoje umijeće u oba smisla.

Usredotočena energija tijela na fotografijama Slavice Subotić rezultat su promišljanja njegova mjesta u prostoru i odnosa s dvodimenzionalnim mogućnostima formata. Kompozicijski su pokreti tijela, te posebno ruke plesača, maksimalno i uspješno iskorišteni.

Profesionalnu karijeru autorica nadopunjuje portretima i reklamnom fotografijom, a kao pripadnica mlađe generacije fotografkinja školovane na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti našla se, eto, kao iznimka među kolegama fotografima i snimateljima. Utjecaj na način rada fotografkinje imao je višegodišnji boravak u Londonu.

Svojim autonomnim pristupom fotografiji Slavica Subotić pokazala je da je ime na koje treba računati.

Iva Brezovečki-Biđin