Prekratki rezovi

Nekoliko začudnih dijelova koje dobijete na žličicu pa vam samo otvore želju, a onda nagli rez, zaokret, neki drugi film, priča, što li

Batsheva Dance Company, Deca Dance

Što biste rekli da nabavite novu knjigu Richarda Bacha, a ono u njoj filozofski odlomak iz Privida, dio ljubavne priče iz Mosta preko vječnosti, pa onda preleti galeb Jonathan i uđe u neki od mogućih svjetova Jednog? Pretpostavljam da biste bili razočarani kao i ja nakon predstave Deca Dance slavne i dugo očekivane Batsheva Dance Company. Nije da mi je žao što sam ih vidjela. Dapače. Tako snažno lijepa, izrađena tijela, toliki dojam individualne slobode unutar strogo disciplinirane zadanosti. Nekoliko začudnih dijelova koje dobijete na žličicu pa vam samo otvore želju, a onda nagli rez, zaokret, neki drugi film, priča, što li. Gospodine Naharin, uz sve dužno poštovanje vašim koreografijama (koje se ovdje naziru), nije fer. Ni prema publici, a bome ni prema takvim plesačima, koji ispadaju zabavljači. Jest da do sada još nismo u Zagrebu vidjeli Batshevu, ali je dva puta ovdje bio sjajni Yossi Yungman — po riječima izraelskog kritičara istinski plesni umjetnik i najzanimljiviji plesač Batsheve. (Gdje takvi rastu, mora biti dobra podloga!) Teško je i zaboraviti bezrezervno zajedničko oduševljenje publike tijekom 15. Tjedna, kad su nam se predstavile razigrana i duhovita grupa Inbal Pinto Dance i snažno i tajanstveno Vjenčanje Emme Goldman Baraka Marshalla. (Kad je i prilično kritičan kolega Magdić razdragano propjevao o Ruži Šaronskoj...) Oni su nam se činili savršenim, a kakva je tek onda Batsheva?

Deca Dance najnovija je predstava Ohada Naharina, umjetničkog direktora kompanije od 1990, sastavljena od dijelova iz njegovih sedam najpoznatijih koreografija. Ulazeći u dvoranu na sceni već nalazite plesača koji si plesucka na šlager, i onda vrlo profesionalni glas s razglasa: Ladies and gentlemen, upute i opaske, i dobra zabava... No onda vas obori sedamnaest plesača u jednakim crnim odijelima koji sjedeći u polukrugu na stolcima počinju izvoditi čudni ritual. Uz brzi ritam, izvode sekvencu simultanih i sukcesivnih pokreta, skačući na noge i grleno se pridružujući pjevanju refrena pjesme. I taj bi se obred mogao gledati satima, ali show ide dalje, a taj najdojmljiviji dio ostaje nedostignutim vrhuncem predstave.

Izvlačenje publike na scenu cirkuski je intermeco, a ostatak publike uistinu uživa gledajući promišljeno izabrane žrtve za arenu. Nije to napravljeno na ponižavajući način, ali je javna manipulacija ljudima, i kao takvo je upitno, ako nema neki drugi cilj nego zabaviti narod. Mislim, možda je to dio koji u kontekstu svoje predstave i ima neko značenje? Ovako ga ne nalazim.

I onda zgodan duet, pa vrlo dojmljiv muški ples odlaska u ratnike, pa se odnekud pojavi opako fatalna đavolica na štulama s papcima, pa neka nježnija djevojačka sola u varijacijama, i ne znam jesam li sve nabrojila, tek kraj je podcrtao tu prazninu sadržaja uz sjaj forme. Plesači su se lijepo popeli jedni drugima na ramena i napravili piramidu! Ne ulazim u to da li je to možda nacionalni običaj i etnoelement, i ne znam iz koje je to od sedam predstava pomiješanih u Deca Dance, ali zanimljivo je da i autor napominje da ga nakon ovog ne treba shvaćati suviše ozbiljno. A bilo bi lijepo vidjeti ga u staroj ozbiljnosti, koja mu je, by the way, i donijela svjetsku slavu!

Maja Đurinović