Predivni gubitnik

Predivni gubitnik

Metessi & Zvijezde, Automatski piloti, Orfej

Iako će većina starijih slušatelja glas Renata Metessija vezivati jedino uz hitove s početka osamdesetih, kao što su Ne pitaj za mene i Nikol Nikol, pomniji pratitelj Metessijeva rada zapazit će neprekinutu nit od njegova suautorstva u zagrebačkoj novovalnoj skupini Patrola do njegova kantautorskog opusa u okviru Zvijezda, uključujući i najnoviji album Automatski piloti. Sjaj i bijeda gradskoga asfalta, periferijske sudbine, urbane ljudske priče i politički obojene socijalne teme ostale su zaštitni znak darovitog i rokerski nekalkulantskog autora.

Nakon jedinog objavljenog albuma Patrole iz davne 1981. godine započela je Metessijeva solo-karijera praćena bezbrojnim reinkarnacijama njegova pratećeg sastava, Zvijezde, u kojoj je, do kraja, iskazao svoju odanost američkom autorskom rock-usmjerenju. Već nabrojene tematske okvire, posebnosti i dosljednosti Metessijeva izraza, nalazimo i u ovom, sedmom po redu, jednosatnom kantautorskom opusu.

Početnu skladbu Duhovi u noći, priču springstinovske ikonografije u kojoj likovi s margine odlaze nekud automobilom u noć, smjenjuje, vrlo dojmljiva, mučna balada posvećena mrtvom prijatelju, koja se bavi vječnom temom zacrtane sudbine (reci mi, reci mi / da li su u nama automatski piloti / od početka do kraja uključeni). Talijanski kantautorski rock-utjecaji prisutni su u sljedećoj skladbi Nikad više (prepjev bonus tracka Mai Piu kantautora Ligabue), dešperatnoj pobuni protiv nepravde nad malim čovjekom (sistem je izvan kontrole). Ljubavni poraz i lutanje Pravog smjera i rokerski blues osamljenika Topla kiša slijedi prezir nad materijalizmom i karijerizmom, pod naslovom Novi plaćenici.

Rezignacija autora

Drugi dio albuma nastavlja rezignacijom Sve svejedno (vidio sam dovoljno i dosta mi je / čuo sam laž umjesto istine) i poetičnom ljubavnom baladom, najboljom na ovome albumu, Jedna ljubav. Nastavlja zagonetna, introspektivna, puna simbola Glasovi te, potom, nakon već spomenutih Automatskih pilota, drugi vrhunac opusa, balada Predivni gubitnici. Slušajući priču o gubitnicima s ruba života, slušatelj se, usprkos tvrdnji autora da se, u svojim skladbama, nikada nije previše bavio samim sobom, ne može oteti dojmu da ovdje, ipak, ima dosta autobiografskih razmišljanja. Stihovi poput: kao ptica fenix si ti / sa krila pepeo sad otresi, podsjećaju na uporne pokušaje i komercijalne neuspjehe njegovih kantautorskih izdanja, dok: tu smo negdje na pola puta / i svatko od nas danas svojim putem luta upućuju na sredovječno promišljanje. Uz to, snagu kompoziciji dodaje i socijalno-politička nota (svatko gleda kako preživjeti / u ovo vrijeme bez milosti i van zdrave pameti). Zbirku pjesama, od kojih se sve kreću u rasponu od četiri do šest minuta, završavaju osobna Dok anđeli pjevaju i balada Mjesečari, kojom se Metessi vraća u prljavštinu gradskog života i iskustava (ne sjećam se više kolike su kiše / isprale ovaj loš film), koje autor dobro poznaje.

Usprkos povremenim nespretnostima u usklađivanju slogova s taktovima, na koje smo u Metessija već navikli, te ponešto suvišne patetike, ovaj album, donosi i sve ono što ovog autora i krasi — iznimna melodičnost, tekstualna poetičnost, zanatski sigurna svirka te beskompromisni i dosljedni rokerski bijes. Da nije vladajućega glazbenog mentaliteta, ovo bi bio uspješan povratak autorskoga srednjostrujaškog rocka i ne bi stajala tvrdnja da smo cijeli život... proživjeli kao mjesečari.

Velimir Cindrić