Povratak tradiciji

Povratak tradiciji

David Murray Power Quartet, Like a Kiss That Never Ends (Como un beso que nunca se acaba), Justin Time — JUST 153-2

David Murray danas je jedan od najpriznatijih obojenih saksofonista i skladatelja modernog jazza. Nakon dvjesto, a neki tvrde čak i tristo albuma, koje je ostvario pod svojim imenom ili kao sudionik brojnih sastava drugih leadera, danas 47-godišnji Murray nije više mlad i neobuzdan jazz-fenomen, koji nagovješćuje neku novu revoluciju u razvoju jazza, što su mu nekad mnogi proricali, misleći pritom jamačno na njegove ranije utjecaje; Alberta Aylera, Erica Dolphyja i slične. Tako je zapravo nekada i bilo, no u ovom bismo trenutku Davida Murraya već mogli nazvati modernim tradicionalistom, što on na evidentan način i dokazuje najnovijim diskom nazvanim Like a Kiss That Never Ends (Como un beso que nunca se acaba).

Držeći se u programu tog CD-a tradicije legendarnih crnačkih tenorsaksofonista, spominju se tu Coleman Hawkins i Paul Gonzalves, povezane s nekim postignućima najmodernijeg, pa i free-jazza, David Murray sa svojim Power Quartetom, program diska započinje gotovo klasičnim bluesom obogaćenim modernijim harmonijskim strukturama i proširenim shvaćanjem improvizacije. Pozornost u toj izvedbi valja usredotočiti i na solističke koruse izvrsnog modernog pijanista Johna Hicksa, koji ne skriva svoje poštovanje prema bluesu, čak i u modernom jazzu važnoj i neizbježnoj pojavi. Originalna Murrayeva kompozicija Like a Kiss That Never Ends, po naslovu koje i cijeli disk dobiva ime, po melodiji je, a i po načinu izvođenja, gotovo komercijalna skladba latinskoameričkog tipa, poput primjerice poznate Besa me mucho, iako se autor koristi slobodnijim tipom improvizacije i flažoletima tenor-saksofona, kako tijekom izvedbe tako i u završnoj kadenci. Takav programski, nekad uobičajeni izbor, ne bi trebalo ni u ovakvom modernom kontekstu smatrati arhaičnim, pa stoga možda i neprimjerenim.

Kao što se i očekivalo, najveći broj skladbi potječe iz pera Davida Murraya, sa tek dvije iznimke. Prva je od njih skladba svestranoga kontrabasista kvarteta, Raya Drummonda, Dedication. Riječ je o lijepoj modernoj baladi izvedenoj na gotovo tradicionalan način, u izvedbi koje dominiraju topao i izražajan ton Davida Murraya te logičan i tom tipu skladbe primjeren solo pijanista Johna Hicksa, dok se uloga autora melodije svodi na više negoli korektnu pratnju kontrabasa. U temi Let’s Cool One, jednom od ranijih djela Theloniousa Monka, kvartet Davida Murraya daje izvedbeni značaj modernog swinga. Jedina je to izvedba na disku u kojoj Murray tenor-saksofon mijenja bas-klarinetom, podsjećajući, ali samo na trenutke na Erica Dolphyja. Suki Suki Now je i opet u latinoameričkom ozračju, ali ovaj put, za razliku od Like a Kiss That Never Ends, s ritmičkim ugođajem rumbe, i vrlo slobodnim solom, u kojem autor demonstrirajući zavidnu tehniku instrumenta upotrebljava sav mogući tonski raspon tenor-saksofona. Po već ustaljenu uzorku nakon autorova slijedi stilski čist solo pijanista Hicksa. Ruben’s Theme Song slušljiva je svingerska izvedba, no već u sljedećem glazbenom primjeru, s naslovom Mo’ Bass (For the Bulldog), iznenadit će nas Murrayev silovit skok u stilsko područje free-jazza, s maksimalnom uporabom flažoletne tehnike, po kakvu tog autora i interpreta i prepoznaje najveći broj pretežito mlađih fanova. U toj izvedbi, koja kao da je pomalo zalutala u inače profilirani program diska, do punog solističkog izražaja dolaze, u drugim izvedbama vrlo disciplinirani, članovi Murrayeva Power Quarteta, pijanist John Hicks, kontrabasist Ray Drummond te napose bubnjar Andrew Cirille.

Slušajući CD Like a Kiss That Never Ends stječe se dojam Murrayeva djelomičnog povratka korijenima jazza ili, ako želite, tradiciji te glazbe, poznatoj kao back to the earth, kakva je primjerice prije više godina zabilježena i u jednog od vodećih predstavnika free-jazza, također tenorsaksofonista Archieja Sheppa. Stoga će slušanje ovog diska biti znatno zanimljivije no što bi se u prvom trenutku moglo pretpostaviti, možda čak i za one koji nisu preveliki ljubitelji najmodernijega jazz-izričaja.

Mladen Mazur