Pjevači spasili Plašt

Pjevači spasili Plašt

Plašt je bio solidan, ali ne u pučinijevskom glazbenom idiomu

Teško je zapravo shvatiti zašto se u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta Puccinijev Triptih nije odmah izveo u cijelosti, već su na početku sezone izvedene dvije jednočinke, a pri njezinu kraju treća — Plašt. Prihvatljiva je zamisao da i tu treću, točnije prvu, pripremi isti tim scenskih realizatora, a da se ne obnovi predstava iz sezone 1992/93. (iako je ona bila bolja!), ali zašto se to nije prije učinilo? Cijeli se Triptih izvodi razmjerno rijetko pa smo trebali odmah takav čuti i vidjeti. Tako se sada premijerno izveden Plašt u scenskom izrazu izdvojio od ostalih dviju jednočinki.

Scenograf Aljoša Paro nije mu prišao istim stilskim pristupom kao prethodnima, mnogo je bolje oblikovao ženski samostan iz sedamnaestog stoljeća i Firencu na kraju trinaestog nego lučko okružje Pariza na početku dvadesetog. Za radnju toliko bitan brod teglenica bio je jedva raspoznatljiv, scena je bila pretrpana, bez prozračnosti koja je obilježavala druge dvije. Redateljica Stephanie Jamnicki zadržala se na plošnoj deskripciji s nametljivom šetnjom žene u crnom koja je valjda trebala sugerirati kakav će biti kraj te sumorne priče, premda je on u verističkoj drami posve izvjestan.

Glazbeni dio izvedbe bio je bolji zahvaljujući ponajprije dobroj ekipi solista, među kojima ima istinskih glazbenoscenskih osobnosti. Iskusni umjetnici povukli su mlade pa je došlo do sretne kombinacije provjerenih i onih koji obećavaju, dok su u scenskoj realizaciji mladi vodili mlade pa nisu daleko dospjeli. Tako su dramu Didiera Golda La Houppelande (starinski ogrtač), koju je Giuseppe Adami vješto sročio u libreto, a Giacomo Puccini sjajno glazbeno opisao vlastitim načinom pristupa verizmu, tu priču o plaštu koji je najprije obavijao toplu obiteljsku ljubav, a na kraju sakrio ubojstvo, najbolje ispričali pjevači. Dobro odjevena (kostimografkinja Barbara Bourek) Ivanka Boljkovac pjevački je suvereno i scenski uvjerljivo donijela lik Giorgette, koja želi ublažiti bol zbog izgubljena djeteta u ljubavi s mladim Luigijem, ali istodobno osjeća potrebu za toplinom pripadnosti postarijem suprugu Micheleu. Uspjelo je izrazila i njezinu čežnju za životom na čvrstom tlu pariškog predgrađa, gdje je rođena, umjesto na lađi koja plovi iz mjesta u mjesto i život čini nestalnim i nesigurnim.

Sigurni epizodisti

Sotir Spasevski isto je tako uvjerljivo glazbeno i scenski interpretirao njezina muža Michelea, vlasnika teglenice, sigurna u sebe i još moćna u izrazu strasti, bila to ljubav ili čvrsta odluka da kazni onoga koji mu je tu ljubav oteo. Damir Fatović dao je lijep glas i dramsku izražajnost liku lučkog radnika Luigija, koji u svojoj besperspektivnosti jedinu nadu vidi u Giorgettinoj ljubavi i mogućnosti da jednom ipak budu zajedno. Tumači malih uloga bili su također vrlo uspjeli, od dojmljive Diane Hilje kao Frugole, Ivana Turšića kao Prodavača pjesama lijepa lirskog tenorskog glasa, pouzdanog Ozrena Bilušića kao Talpe, razbarušenoga Nikše Radovanovića kao Tince do sigurnih epizodista Tamare Felbinger i Ive Gamulina u ulogama Dvoje zaljubljenih. Dirigent Tomislav Fačini zadržao se na uglavnom korektnu čitanju partiture. Orkestar je relativno zadovoljio.

Najnovija izvedba Triptiha donijela je i novu protagonisticu u Sestri Angeliki — Miljenku Grđan na svojemu prvom nastupu u toj teškoj ulozi u Zagrebu. Ali kao što je Sestra Angelica već na praizvedbi u Metropolitanu 14. prosinca 1918. primljena umjereno i ostala slabe sreće, to se ponovno potvrdilo. Ako nema protagonistice snažna dramskog izraza koja joj može udahnuti život, a ne samo u cjelini korektno otpjevati, i ako nema dirigenta pučinijevskog senzibiliteta, predstava traje u nedogled i teško se dočeka kraj.

Sve u svemu, Plašt je bio solidan, ali ne u pučinijevskom glazbenom idiomu.

Marija Barbieri