Pean ljubavi i slobodi

Pean ljubavi i slobodi

Crna mačka beli mačor, red. Emir Kusturica

Dva osamdesetogodišnja patrijarha obitelji u romskoj zajednici nađu se usred incidenta uzrokovana njihovim potomstvom — sredovječnim vagabundom i varalicom Matkom, koji vlastiti dug želi otplatiti ženeći sina Zaru (zaljubljena u slobodoumnu i nesputanu Idu) za Afroditu, sestru-patuljčicu gazde Dadana; te divom Velikim Grgom uvjerenim da je vilinski sitna Afrodita njegova srodna duša.

Tako kontroverznom Kusturici, koji je za Crna mačka beli mačor ovjenčan i Srebrnim venecijanskim lavom za režiju, ovo postaje ishodište za iznimno osvježavajuću, drugačiju filmsku zavrzlamu — od trenutne većinske ponude.

Uvjerljivi naturščici

Obilujući gomilom bizarnih motiva — počevši od opetovane seksualne međuigre crne i bijele mačke, repetiranim vraćanjem na pretilu svinju koja polako (ali sigurno) do kraja sažvače većinu derutna odbačena automobila sa smetlišta, gomilanja leševa obloženih kockama leda u potkrovlju; i živopisnih, pamtljivih karaktera — mršavih i debelih, previsokih i preniskih, mutikaša zlatnih zuba, ogromnih pjevačica s Elvis Presley frizurom, bordeline-struktura, kolerika u odijelima iz 70-ih opsjednutih šund-popom, paraplegičara obožavatelja Casablance — počesto odglumljenih od naturščika vrhunskom uvjerljivošću (Bajram Severdžan kao Matko, Florijan Ajdani kao Zare, Ljubica Adžović kao baba...), Crna mačka beli mačor u središtu zadržava redateljev omiljeni motiv — nevjeste i vjenčanja (baš kao što to čini i Dragica Cvek-Jordan u svome nježnome slikarstvu!), te ne čudi da je scena (iznimno duga trajanja) prvog od tri vjenčanja kulminacija filma (a ujedno i jedna od najbizarnijih proslava ikad snimljenih na celuloidu); baš kao i grotesknu percepciju suživota rođenja i smrti — vjenčanja i leševa simultano.

No taj nadrealističan kaos, više histeričan negoli smiješan, maestralno koreografirati može samo ultimativni umjetnik; vodeći ga ekspertno i sa zanosom, koji usprkos (odnosno baš zbog) nedostatka izglačane glazure visokobudžetnih djela — biva beskrajno šarmantan. Vrtoglav, mahnit u divljoj emotivnoj uzburkanosti, frenetičnoga ritma i (zanosne romske) glazbe, Crna mačka beli mačor naprosto obmanjuje vlastitim raskuštranim (ponešto nefokusiranim) kvalitetama, razuzdan i ushićen do vratolomnosti.

Kusturici se treba diviti i zbog hrabra iskoraka iz uobičajene predodžbe plahosti i sramežljive tišine art-filma. No iako udara na sva zvona, Crna mačka beli mačor nije puka razbibriga — on je ditiramb optimizma, životne radosti i veselja — uzvišeni i pravi pean ljubavi, slobodi i prijateljstvu.

Katarina Marić