Otočna priča

Karlo Bačić, Didova rič, Matica hrvatska Zadar, Povjereništvo Kukljica, Biblioteka Vrijeme otoka, 2001.

Arhaičnom kukljičkom čakavštinom svjedočeći življenje i postojanost specifičnoga čakavskog prostora, Karlo Bačić pridružio se, kako se u predgovoru zbirke navodi, pjesničko-čakavskome kukljičkom četverolistu koji čine još T. Maričić, T. Meštrić i A. Karlić.

Maslina, Siknjica, Didova rič, Pop Mandići Mloda nevista cjeline su zbirke Didova rič, obogaćene fotografijama ambijenta otoka i mora poznatoga umjetničkog fotografa Ante Jaše te malim dijalektalnim rječnikom s naglascima u skladu s govorom mještana Kukljice (na otoku Ugljanu), koji se podosta razlikuje od ostalih naših otočkih govora.

Iščitavajući 39 pjesama ovog pjesmotvora, nameće se potreba da se namjerno potisne na marginu pojedinačna analiza njihova umjetničkog dosega, a da se pozornost usredotoči na osnovni sveukupni motiv njihova nastanka: ljubav prema čakavskoj riječi koja miriše podnebljem te nostalgično sjećanje na prirodnije, premda možda teže minulo otočko doba kao skriveni kutak trajnosti.

Otočna tradicija i običaji, način života i sama didovska riječ, kao sveobuhvat, u naletu modernosti gube svoju izvornost. Ti se stihovi opiru zaboravu čakavskom besjedom koja bilježi, osmišljava, oslikava i ozvučuje jedno osebujno ozračje.

Sedamdesetpetogodišnji K. Bačić (r. 1927), samouk stihotvorac (završio šest razreda osnovne škole, potječe iz težačke obitelji, profesionalno se bavio ribarstvom), dosad je objavio dvije zbirke pjesama: Moje lipo misto (1995) te Ljudi i užance (1997).

U Didovoj riči stihom jednostavnim u namjeri i iskazu ostvaruje u svakoj pjesmi jednu otočnu priču, u kojoj kukljičkom čakavštinom pripovijeda vlastiti doživljaj zavičajnosti.

Marijana Lisjak