Ohad-jezik

Ohad-jezik

To je poseban stil i mi smo se naučili plesati svi u jednom tonu, iako taj ton, ta boja, ima mnogo nijansi

Bat Sheva bila je prelijepa žena Urije, u koju se kralj David slijepo zaljubio i poslao njezina muža u rat, znajući da će on poginuti, a ljepotica Bat Sheva pripast će njemu. (Tako i bi.)

Plesnu skupinu Bat Sheva osnovala je barunica Betshabee de Rothschild 1964, a ansambl vrhunskih plesača do danas njeguje ljepotu duha i tijela, baš kao i prelijepa kraljica.

Poznavajući malo povijest Izraela, bila sam možda jedna od rijetkih koja je već na samu početku predstave u glazbi prepoznala stare biblijske pjesme koje se pjevaju na velike praznike, pa smo tako čuli Hava n’a gila, obrađenu u surf-stilu, i pjesmu koja se pjeva na praznik Pesach, a zove se Achad mi yodea. Na tu pjesmu, koja je, sigurna sam, ostale gledatelje podsjećala na brojalicu, plesači su ponavljali pokrete u krug, dodajući im svaki put po jedan novi, a sve u skladu s brojem stihova u pjesmi. Prvi i najkraći stih išao je ovako: »Tko zna jedan? Ja znam jedan. (Sad bi plesači svi zapjevali) Jedan je naš Bog, na nebu i na zemlji!«... i tako sve do broja trinaest. U kasnijem razgovoru s jednim od plesača, Yanivom Nagarom, na pitanje — zašto su započeli predstavu baš s religijskim pjesmama i da li to ima neko značenje — on mi je odgovorio:

— Siguran sam da Ohad nije time želio istaknuti svoju izraelsku nacionalnost. Pjesma mu se jednostavno svidjela i Achad mi yodea mu sigurno znači nešto što je intimno. Ljudi koji poznaju značenje te pjesme slušanjem i pjevanjem dolaze do stanja slična mantri. Ona te zbližava s nečim višim, svakoga posebno. Tako je Ohad, mislim, pokušao ljude dovesti do nekog stanja, a onda opet pokretom do nekog drugog...

U Izraelu nedavno niste smjeli nastupati na glavnom trgu s predstavom zbog skidanja odijela u početnoj sceni?

— Da, trebali smo nastupati na Dan državnosti, no kako se u toj sceni skidamo u donje rublje, ortodoksni Židovi nisu se složili s tim. Naše je mišljenje da živimo u demokratskoj državi i veći dio populacije Izraela slaže se s nama. Pokušavamo izraziti sebe kao umjetnici i objasniti da ne želimo nikoga provocirati našim predstavama. Ipak, bio je to veliki skandal u Izraelu. Na kraju nismo nastupali. Tražili su od nas da promijenimo tu scenu, ostanemo u košuljama, ali to nije ono što smo mi i što želimo pokazati, tako da na kraju nije bilo nastupa.

Vaš ansambl prati dobar glas da ste uigrana i disciplinirana, harmonična grupa. Plesača ima velik broj, kako to uspijevate?

— Već dulje vrijeme radimo zajedno i mnogi od nas već imaju iskustva i dolaze iz plesnih kompanija. Dakle, znamo taj jezik plesa, a poznajemo i tzv. Ohad-jezik. To je poseban stil i mi smo se naučili plesati svi u jednom tonu, iako taj ton, ta boja, ima mnogo nijansi. Ohad ohrabruje svakog od nas da izrazi svoju individualnost, svoju boju. Mislim da je u tome snaga našeg ansambla, različitost jedne boje.

Koliko vam je važan kontakt s publikom?

— Ohad se već dulje vrijeme pita koja je veza s publikom. Postoje plesači, postoji scena, i crno svjetlo iz publike. Ohad se voli igrati sa ta tri elementa, pokušava ih razbiti i spojiti, otvoriti i zatvoriti. Zato mnogo puta imamo u koreografiji scena gdje se igramo s publikom i eksperimentiramo. Koji put plešemo, koji put razgovaramo s publikom. Pokušavamo pobjeći od tradicionalnoga zida koji dijeli nas i publiku. Volimo vidjeti kako ljudi reagiraju u neobičnim situacijama. Ja vidim ples kao dijalog, a ne kao monolog, publika i plesači provode vrijeme zajedno na istom mjestu, dakle, logično je da mora postojati veza.

Sudjelujete li vi kao plesači i predlažete li svoje ideje u koreografijama?

— Ohad inzistira sve više i više na zajedničkom radu dok smišlja novu koreografiju. Često nam samo da priču ili slovo, a mi od toga napravimo cijelu rečenicu. Katkada plesači koji dođu iz drugih plesnih kompanija imaju već neki sastavljeni komad i onda ga Ohad ukomponira u svoj.

Odakle sve dolaze plesači u vaš ansambl i da li su svi profesionalni plesači?

— Nema pravila, može se doći iz bilo koje škole ili mjesta, ionako na kraju svi dišemo isto, jer Ohad nas uči zajedničkoj energiji, koju svatko prihvati i nauči.

Razgovorarala Ana Domaš