Odbacivanje pravila

Odbacivanje pravila

Tvrtka (The Firm), Dave Grusin

Možda je čudno što sam nakon toliko vremena odlučila pisati o soundtracku filma Tvrtka (1993) redatelja Sydneya Pollacka, no u vrijeme kada je film snimljen i kada je glazba Davea Grusina bila nominirana za Oscara nije bilo ove rubrike u »Vijencu«. Osim toga, od komercijalnoga filma čovjek bi rijetko očekivao inventivnu partituru, pa se o Grusinovoj partituri govorilo samo u krugovima poznavatelja filmske glazbe i njegovih obožavatelja. Grusin je kao vrstan pijanist, glazbeni i izvršni producent, aranžer, džezist i čest Pollackov suradnik, većinom poznat u uskom krugu (elitnih) poznavatelja (elitne) glazbe.

Posebnost glazbe filma Tvrtka najprije leži u skladateljevoj odluci da se koristi jednim jedinim instrumentom — glasovirom. Na prvi se pogled čini da glasovirska partitura ne može dobro sjesti u akcijsko-pravnički film s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, gledatelj se ni u jednom trenutku ne može požaliti kako ga glazba smeta, jer je riječ samo o jednom instrumentu na koje njegovo uho nije u filmovima naviklo ili jer Grusin s glasovirom postupa odveć nježno. Upravo suprotno, skladatelj je za film Tvrtka zamislio iznimno ritmičnu glazbu jazz-blues-žanra, vrlo sugestivnu i vrlo dramatičnu, a samo povremeno lirsku (kada je riječ o obiteljskim scenama Mitcha i Abby). Za vrhunce akcije Grusin, koji je ujedno i izvođač (a i tu do izražaja dolazi njegova iznimna muzikalnost i glasovirska tehnika), posve odbacuje sva klasična pravila i norme, te ne svira samo po tipkama glasovira, nego ustaje sa stolca i počinje udarati i trzati glasovirske žice, lupati po trupu instrumenta i slično (nažalost, ti brojevi nisu našli svoje mjesto na snimljenom CD-u).

S druge strane, unatoč tome što ga često ponesu improvizacijske mogućnosti jazza, skladatelj, posve konvencionalno, upotrebljava i razvija tehniku lajtmotiva koji se u filmu razvijaju i variraju, ali se nikada ne transformiraju do neprepoznatljivosti. Osim spomenute teme Mitcha i Abby, u filmu nalazimo i motiv Mitcheva brata Raya (Ray’s Blues), kao i motiv opasnosti koji je u filmu najdominantniji motiv, a na soundtracku ga jedva naziremo.

Od glasovira kao jedinog instrumenta originalne filmske partiture Grusin odustaje samo u sceni potjere ubojica za Mitchom na Mud Islandu. U toj se sceni uz glasovir pojavljuju i drveni štapići (i njih svira svestrani skladatelj Dave), koji u cijelom broju, osim stalnoga zanimljivog ritma i napetosti, stvaraju i svojevrstan osjećaj arhaičnosti. Rezultat je i suvremen i vrlo zanimljiv, premda je neuobičajen. Cijela partitura stvara zvuk koji je otrgnut od tradicije, ali koji svejedno funkcionira unutar filma, jer je Grusin uz netipične novine upotrebljavao i tipične stereotipe (brza, iznimno ritmična glazba, iznenadna glissanda u funkciji isticanja ili stvaranja zvučnog efekta i slično).

Budući da nikada nije ilustrativna (odnosno, ilustrativna je samo u sceni završnog obračuna), Grusinova glazba nije neodvojiva od filmske slike i jednako bi dobro funkcionirala na koncertnom podiju kao apsolutna glazba. Stoga je šteta da su producenti odlučili izdati soundtrack na kojemu se izmjenjuju popularne pjesme i Grusinova glazba. Taj ustupak širokoj publici iz straha da se glasovirska partitura neće tako dobro prodavati kao popularne pjesme, koje u filmu doista čujemo samo na nekoliko sekundi, zapravo je bila medvjeđa usluga i Grusinu i njegovoj filmskoj glazbi, ali i soundtracku u cjelini. Većina je ljubitelja filmske glazbe više voljela Grusinovu partituru, s time da su neki čak predlagali da se problem nepodnošljive (i nepotrebne) izmjene različitih glazbenih žanrova riješi programiranjem CD-playera tako da svira samo Grusinove glazbene brojeve. Poslušavši prijedlog, ustanovila sam da je na taj način dobivena kohezija, i da je u tom obliku CD pravi užitak za slušanje.

Irena Paulus