Nježno srce razbojničko

Nježno srce razbojničko

Peter Carey, Istinita povijest Kellyjeve bande, prev. Vladimir Cvetković Sever, VBZ, Zagreb, 2002.

Istinita povijest Kellyjeve bande (True History of the Kelly Gang), roman Petera Careya za koji je poznati australski književnik prošle godine dobio Bookerovu nagradu rekordno brzo pojavio se i u nas u vrlo vještu prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa, koji zadržava autentičnost stila polupismenog razbojnika s kraja 19. stoljeća. Uz klokane i bumerang Ned Edward Kelly vjerojatno je najpoznatiji australski proizvod, legendarni razbojnik, pandan jednako slavnu Jesseju Jamesu. Robin Hood najmanjeg kontinenta sedamdesetih je godina 19. stoljeća izludio policiju australskog jugoistoka i postao pravi narodni heroj koji je oduzimao bogatima i (ponekad) davao siromašnima. Jaki socijalni naboj njegove borbe u tadašnjoj koloniji, kojom je vladala korupcija politike i policije, ostao je zabilježen u nizu legendi i narodnih pjesama. Kelly je uhvaćen u policijskom napadu kad je na napadače izišao u — oklopu, a svoj kratki život završio je na vješalima postavši jedan od najvećih australskih mitova, često tretiran u literaturi.

Literarna rekonstrukcija

Takva tema bila je idealna za Careyja, čija je literarna opsesija nastanak suvremene Australije, a izravno nadahnuće autor je našao u povijesnih pedesetak stranica koje je Kelly napisao u takozvanom pismu iz Jerilderieja, i uputio ga javnosti kako bi opravdao jednu od svojih pljački banki. Carey se u romanu, literarnoj (re)konstrukciji, služi pseudodokumentarizmom kao metodom, iznoseći navodnih trinaest zavežljaja papira na kojima je Kelly ispisao svoj život. Iako Carey po vokaciji pripada u tradiciju klasičnih pripovjedača, ideja o pseudodokumentarizmu unosi postmodernističku svježinu u građu, a korišten je i izvoran Kellyjev materijal iz spomenutog pisma. Autor ustrajno miješa povijesne dokumente i fikciju, ne dajući nikad jasnu naznaku gdje je granica. Dokumenti očevidaca, isječci iz onovremenih novina, dijelovi autentičnog (?) Kellyjeva pisma, orginalni (?) dokumenti iz australskih arhiva sa signaturom, sve plete pripovjednu mrežu, a nad svim dominira trinaest zavežljaja, navodno napisanih za kćer koju Kelly nikad nije ni vidio.

Policijski šljam

Za jedne psihopat i ubojica, za druge romantični junak željan socijalne jednakosti za obične doseljenike u kažnjeničku koloniju, Kelly je ovdje književni junak, čija veza s povijesnim likom i nema tendenciju biti potpuno povijesno istinita. Njegova priča, premda konstruirana kao pseudobiografija, zapravo je roman o kolonizaciji Australije ispričan s mnogo emocije prema divljoj koloniji i minuciozna slika odnosa među doseljenicima i divljem zakonu koji je vladao. Od zakona sile gora je bila jedino službena kolonijalna politika i pokvarenost sustava vlasti oličena u terenskim radnicima — policajcima, koji su bili najveći šljam ne osobito pristojna kontinenta. Navodna ispovijed grubog kriminalca skriva nježnost prema australskoj zemlji, s mnogo osjećaja za promjene godišnjih doba i s brojnim neočekivanim detaljima iz australske flore i faune. Prvi put u Careyjevu romanu povijest piše poraženi, Istinita povijest... gubitnička je priča. Povijesni pobjednici — službena vlast — napisali su odavno službene australske povijesti, ova je drukčiji pogled — ravno s dna. Pogled daleko od idealizirana, dakako, Kellyjevi i njihovo društvo nisu nikakvi pozitivni primjeri, ali nije to bilo ni društvo u kojem su odrastali. Iako je ubio nekoliko policajaca, Ned Kelly prvi put u Careyja dobiva mogućnost sa objasni svoj čin i svoju pobunu.

Pripovjedačka poslastica

Vješta prozna konstrukcija u trinaest zavežljaja (kojima je opisana čak i vrsta i kvaliteta papira na kojem su navodno zabilježeni), sastavljena od pseudodokumenata i istinitih povijesnih činjenica, zanimljivo je štivo, prava pripovjedačka poslastica. Carey, u svom pripovjedačkom postupku, nastoji, prividno, ostati sasvim po strani, čak su i uvod i zaključak cijele priče navodni dokumenti pronađeni u knjižnici, pa je pseudo dokumentarizam (u čijem stilu onda nema mjesta za takve pravopisne detalje kao što su zarezi) dosljedno proveden kao postupak.

»Moja proza uvijek je otkrivanje moje vlastite zemlje«, jednom je rekao sam Carey, i baš u toj izjavi krije se srž njegova posljednjeg romana. Otkrivanje formativnih godina zemlje u kojoj je odrastao i stasao kao pisac —i iz koje je, svoj ljubavi unatoč, ipak odselio u Ameriku — u temelju je Istinite povijesti Kellyjeve bande, romana koji je Careyju donio već drugu Bookerovu nagradu, učinivši ga uz Coetzeea jedinim piscem kojemu je to uspjelo.

Jasen Boko