Ni jeka od Eca

Ni jeka od Eca

Arturo Pérez-Reverte, Koža na bubnju, prev. Antonella de Rossi, MIOB Velika Gorica, Zagreb, 2001.

Svaki roman u kojem se zajedno spominju umjetnost, crkve, zločini, egzotične lokacije, tvrdoglavi istražitelji i zgodne žene — na prvi je pogled osuđen na uspjeh. Španjolski pisac Arturo Pérez-Reverte u svojim se knjigama već nekoliko puta poslužio tim receptom, a osim kritičara i publike, u međuvremenu su njegov hit-potencijal prepoznali i filmski autori. Celuloidnu verziju Platna flamanskog majstora prije nekoliko je godina na malim ekranima imala prilike vidjeti i hrvatska publika, a manje je poznato da su i Deveta vrata Romana Polanskog tek prerada još jednog Reverteova hita — Kluba Dumas. Kako su domaćim čitateljima do sada bila dostupna tek spomenuta dva romana, izdavači su ove godine odlučili u većoj mjeri iskoristiti Španjolčevu svjetsku popularnost i objaviti neke nove naslove. Možda bi se očekivalo da će prvo posegnuti za Territorio comanche u koji su uključena Reverteova iskustva ratnog TV-izvjestitelja iz Hrvatske i Bosne devedesetih. No, već prokušani zaplet oko tajanstvenih povijesnih predmeta, očito, snažnije je jamstvo za čitanost. Osim Učitelja mačevanja, u originalu izdana ubrzo nakon autorova debija, preveden je, tako, i nešto friškiji naslov — Koža na bubnju, objavljena prije šest godina.

Otkriti hakera

Za razliku od misterioznih starih slika ili knjiga, Reverte je ovoga puta stvari odlučio zavrtjeti oko nešto većeg historijskog objekta. Otac Lorenzo Quart — istražitelj operativnog odjela vatikanskog Instituta za vanjske poslove, zapravo specijalnog odreda za prljave radnje, poslan je u Sevillu kako bi ispitao nekoliko smrtnih slučajeva povezanih s tamošnjom crkvom Naše Gospe od Suza. Otkriti hakera koji je upao u datoteku samoga pape ostavivši prvu poruku o tim neobičnim događajima, istražiti komu odgovara da se ruševna crkvica sravni sa zemljom te tko je očajnički pokušava zaštititi — izgleda kao prilično jednostavna zadaća za iskusna vatikanskog specijalca. Međutim, jednom kad se suoči sa samim gradom i njegovom mističnom atmosferom te, osobito, fatalnom Macarenom, stvari se više ne čine toliko bezopasnima. S jedne su strane, dakle, plemkinja Macarena Bruner, župnik Naše Gospe od Suza — Don Príamo Ferro te njezina restauratorica — sestra Marsala, od kojih svatko ima vlastite razloge za spašavanje crkve osuđene na rušenje. Macarenin muž — beskrupulozni bankar Pencho Gavira, sam vrh sevillskog klera i nekolicina osrednjih lupeža, s druge strane, neće štedjeti sredstva kako bi, iz svojih ekonomskih interesa, osigurali njezinu propast. Usred svega toga, otac Quart trebao bi izvesti nepristrane zaključke i o njima obavijestiti Rim.

Likovi dosadni

Ionako već dovoljno složenu zapletu, Reverte uspijeva dodati još i priču o plemenitoj Carloti Bruner i njezinoj tragičnoj ljubavi prema andaluzijskom gusaru iz 19. stoljeća te slijediti doživljaje trija živopisnih lopova, koji kao da su izašli iz kakve srednjovjekovne predstave. Usput, spominje i neke od operacija, dijelom vjerojatno utemeljenih i na vlastitim ratnim iskustvima, u kojima je Vatikan, navodno, odigrao veliku ulogu — poput predaje generala Noriege ili spašavanja hrvatskoga nadbiskupa Franje Pavelića iz sarajevske opsade. Naravno, uz takvu količinu informacija, Reverte je imao priličnih poteškoća u ostvarivanju prave naracijske ravnoteže. No, njegov glavni problem ionako ne leži isključivo u preveliku broju likova i događaja. U Reverteovih se prethodnih romana najviše isticalo fascinantan stil, brigu za detalje, dočaravanje autentične atmosfere te uvijek intrigantnu priču. Nažalost, u Koži na bubnju od svega je toga prisutna tek atmosfera. I to atmosfera u najboljoj maniri srednjovjekovnog misterija kakvom bi onda i mnogo više odgovarali Reverteov poetični jezik, usporena dinamika, pa čak i staromodna stajališta glavnih junaka. Uz to, neke od temeljnih postavki romana — ponajprije razlozi koje likovi ističu u prilog spašavanju crkve, nisu odveć jasni, pa ni uvjerljivi, čak i kada ih uz nešto filozofiranja protumači i sam otac Quart. Moralne dileme junaka, također, prilično su naivne i nemotivirane, a u nekim trenucima čitatelj bi zapravo najradije navijao za mnogo simpatičnije i živopisnije NEGATIVce.

Sam je Reverte više puta tvrdio kako literatura ne mora biti površna kako bi bila zabavna, ni dosadna kako bi imala dubinu, nego da se te stvari mogu međusobno uskladiti. U ovom romanu Reverte nije baš najbolje slijedio vlastitu misao. Naime, za razliku od hvaljenih prethodnika, u Koži na bubnju glavni su likovi pomalo dosadni, zaključci i dileme prilično jednostrani i površni, rasplet nimalo neočekivan, a sam svršetak izrazito moralistički. Čitavu stvar ipak malo spašava sjajna atmosfera te duhovite i intrigantne sporedne naracijske linije. Na kraju smo, tako, umjesto dobre verzije Ecova Imena ruže, s Kožom na bubnju dobili tek blijedi pokušaj suvremenoga crkvenog krimića.

Jelena Gluhak