Nevidljivost i nečujnost

Nevidljivost i nečujnost

Monster’s Ball, Asche i Spencer

Redatelj Marc Forster služio se glazbom u filmu Monster’s Ball minimalno. Ipak, na filmskoj su špici potpisana dva glazbenika: Asche i Spencer. Problem je u tome što je glazba toliko nevidljiva i nečujna, a i mjesta na kojima se pojavljuje toliko su rijetka, da je doista teško govoriti o filmskoj glazbi. Riječ je, naime, o vrsti ambijentalne glazbe, u smislu muzaka, glazbe koja je tu radi atmosfere, ali nije namijenjena pozornu slušanju. Ipak, ako uspijemo uhvatiti onih nekoliko glazbenih brojeva koji se prave da to nisu, shvatit ćemo da je partitura proizvedena sintetskim putem i da je riječ uglavnom o varijacijama istog broja. Opći je dojam prilično razlivena i bezlična glazba.

No, prva dva zahtjeva koji su se nekad postavljali filmskom skladatelju upravo su nevidljivost i nečujnost filmske glazbe. Kako glazba filma Monster’s Ball, koja nipošto ne pripada u kategoriju klasične holivudske glazbe, odgovara ostalim principima skladanja iz tzv. zlatnog doba Hollywooda?

Treće pravilo kaže da glazba izražava emocije. To pravilo Monster’s Ball samo djelomično zadovoljava, jer su emocije u filmu u svojoj proturječnosti toliko snažne, da ih glazba i ne treba isticati. Asche i Spencer samo neopazice podupiru emocije i uspostavljaju određeno raspoloženje (apatija, bezvoljnost, bespomoćnost pred događajima), ali nikako izravno ne ukazuju na njih kako je to htjela činiti klasična holivudska filmska glazba.

Međutim, u četvrto pravilo o narativnoj ulozi glazbe Monster’s Ball se nikako ne može ugurati. Budući da se ne pojavljuje na važnim mjestima u filmu (pojave glazbenih brojeva čine se nasumično razbacanim), ona ne upućuje na važne točke sadržaja, a još manje interpretira i ilustrira ono što se događa na ekranu. U svojoj narativnoj ulozi partitura filma Monster’s Ball ostaje postojano nepristrana.

Partitura, međutim, ispunjava peti zahtjev za stvaranjem osjećaja filmskoga kontinuiteta. To znači da skriva montažne prijelaze, da, zadržavajući uvijek isti glazbeni jezik, isti tempo i uopće isti način izražavanja, stvara osjećaj zaokruženosti filmske cjeline, odnosno da stvara osjećaj formalne i ritmičke cjelovitosti filmskoga djela.

Zadovoljavanjem petog pravila zadovoljeno je i šesto, pravilo o jedinstvu. Jer partitura Aschea i Spencera uvijek je postojana i u instrumentaciji i u harmonijskom jeziku i u naznakama melodija i u harmonijsko-melodijskim varijacijama. Time je ponovno postignut osjećaj formalnog i narativnog jedinstva filma, što dokazuje i ponavljanje istih/sličnih glazbenih brojeva na početku i završetku filma (uvodna i završna špica).

Temeljem svega navedenog postavlja se pitanje je li redatelj tražio glazbu samo zato da zadovolji konvencije ili je zahtijevao upravo takvu glazbu kako bi naglasio filmski artizam?

Irena Paulus