Naivna vjera u bolji svijet?

Naivna vjera u bolji svijet?

Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Prometej, Zagreb, 2001.

Polazeći od činjenice da netom završeno 20. stoljeće zbog strelovita uzleta znanosti, znanstveno-tehničke revolucije, kao i sloma ideologija i političkih sustava, ima u povijesti osobit položaj i značenje, akademik Ivan Supek odlučio je svoju novu knjigu posvetiti upravo toj temi. Takvo »svođenje računa s epohalnim pitanjima znanstvene misli i socijalnih projekata u perspektivi nastupajućeg milenija« već je prilično istrošena tema jer se njome bavila čitava horda intelektualaca, filozofa, publicista pa i šarlatana, a sve u namjeri da se svođenje računa zapravo svede na tablice i statistike s namjerom tržišnog iskorištavanja donedavno postojeće milenarističke histerije. Stoga za retrospektivno propitivanje temeljnih kulturnopovijesnih, socijalnih i političkih orijentacija 20. stoljeća treba imati dobar razlog i opravdanje, a Supek ga ima barem zbog tri činjenice: prvo, rođen je početkom stoljeća, pa je živi svjedok mnogim događajima. Drugo, on je aktivni svjedok tih događaja jer je kao znanstvenik i pisac sudjelovao u mnogim prijelomnim i važnim epizodama u nas i u inozemstvu. Treće, riječ je o iznimno obrazovanu autoru koji opravdanje za te kulturno-historijske meditacije crpe iz činjenice da je stručnjak za mnoga područja, počevši od teorijske fizike i filozofije do književnosti, pa se ovaj pregled doima enciklopedijskim, a ne tek publicističkim. Osim toga, ima tu dosta autobiografskih elemenata, a oni su čitateljstvu gotovo uvijek zanimljivo štivo.

Refleksije o koječemu

Knjiga je podijeljena na dva dijela: u prvom dijelu Supek iznosi osnove filozofije znanosti i znanstvenih otkrića koja su promijenila svijet, a u drugom dijelu riječ je o analizi i kritičkom osvrtu na zbivanja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Prvi dio refleksija donosi povijesni pregled fizikalnih i filozofskih teorija i razmatranja (poput kvantne teorije ili logičkog empirizma) koja su obilježila proteklo stoljeće. Supek ih nikako ne odvaja od ondašnje društvene prakse i političkih diktata, jer s pravom smatra da su to dvije strane jednog novčića: nemoguće je govoriti o kvantnoj teoriji, a ne reći ništa o zakulisnim igrama oko atomske bombe, osnivanju Instituta Ruđer Bošković ili Pagvaškoj konferenciji; nemoguće je govoriti o hrvatskom proljeću, a da se nešto ne kaže o povijesti hrvatskog antifašizma. Supekove prosudbe o znanstvenoj i političkoj konstelaciji poslijeratne Hrvatske dobrim su dijelom uvjetovane činjenicom osobnog angažmana: u tom prijelomnom razdoblju autor je bio rektor Sveučilišta, inicijator osnivanja dubrovačkog IUC-a, a prije toga i Ruđera; u razdoblju vladavine HDZ-a bio je predsjednik HAZU. Cjelokupni njegov znanstveni, literarni i društveni angažman zasniva se na modelu izgradnje filozofije humanizma, odnosno takve vrste humanizma koja bi poslužila kao osnova jedinstvenog, miroljubivog i prosperitetnog čovječanstva. Sintezu vlastitog svjetonazora autor gotovo manifestno donosi u poglavlju o humanističkom viđenju svijeta: pretpostavke na kojima se takav angažman zasniva jesu promicanje jednakosti među ljudima, afirmiranje slobode i proširivanje solidarnosti, uvažavanje načela tolerantnosti, itd. Ukratko, humanizam se ovdje pojavljuje kao svjetionik budućnosti. Da to nije tek naivna vjera u bolji svijet, svjedoči Supekov život, koji je u potpunosti ispunjen pokušajem da se taj ideal provede u zbilju, tj. autorova biografija i bibliografija svjedoče o dosljednosti humanističkih i demokratskih načela, koja kao glavni cilj imaju ostvarenje u praktičkom djelovanju.

Humanisti ili crvene brigade

Stoga je posve opravdano pitanje — što je od svega toga ostalo danas, koji su konkretni učinci takva svjetonazora? Ostaje li on u turbulentnoj političkoj i društvenoj areni tek utopijski fenomen? Naposljetku, trebaju li nam danas humanisti ili Crvene brigade? Supek u drugom dijelu knjige, među ostalim, analizira stanje u Hrvatskoj. U tekstovima Biti pravedan?, Bijeda i Kakvo uređenje države? postavljen je ključni problem: kako izaći iz duboke moralne, gospodarske i duhovne krize u kojoj se nalazimo? U zemlji koja je oboljela od politike dosegnuto je dno siromaštva, korupcija je poprimila alarmantne razmjere, a narod je upao u ralje defetizma. Pet smrtnih grijeha koje Supek pripisuje vladavini HDZ-a — rehabilitacija NDH, podjela Bosne i Hercegovine, kriminalna pretvorba, kršenje ljudskih prava i zatvaranje u svoju megalomaniju — još nisu iskupljeni, već samo pometeni pod tepih da ih se barem prividno učini nevidljivima. Ma koliko bili iznimno dobro zamišljeni, Supekovi prijedlozi načina izlaska iz krize nažalost ostaju tek mrtvo slovo na papiru. Država u kojoj su dojučerašnji sitni kriminalci, kamiondžije i vlasnici opskurnih kolodvorskih birtija preko noći postali ugledni građani, pa čak i uvaženi saborski zastupnici, to je država u kojoj ne funkcioniraju ni elementarna načela razuma, a kamoli pravednosti. No, bilo bi odveć jednostrano smatrati kako šačica polupismenih razbojnika i partijskih činovničića sama upravlja zemljom: to dakako ne bi bilo moguće bez šutljive većine koja se dala potkupiti. Supek ne zaboravlja prozvati ni intelektualce koji su se priklonili režimu, a u tu skupinu mogla bi se ubrojiti i akademska elita koja je umjesto pobune odabrala sitnu ali redovitu plaćicu.

Država bez sustava

Supekova se knjiga čini ozbiljnim i stručnim pokušajem sumiranja najvažnijih događaja proteklog stoljeća, ali i ukazivanja na probleme u kojima se nalazi sadašnje hrvatsko društvo; te su dvije cjeline u knjizi komplementarne. One pokazuju kako su projekti kojima se proteklih stotinu godina pokušalo znanstveno opismeniti i humanistički obrazovati građane ove zemlje, u potpunosti propali. Naime, napredak je moguć tek kad odgovorne strukture shvate da je investiranje u teorijsku fiziku ili bioetiku isplativije od investiranja u buregdžinicu na bečkom južnom kolodvoru. Supeku pripada iznimna zasluga za sve što je učinio na znanstvenom području, a ništa manje nije vrijedna ni njegova moralna vertikala i humanistička načela na kojima ona počiva. Još jednom se pokazuje da je sve ono što je učinjeno za dobrobit ove zemlje i građana koji u njoj žive isključivo rezultat individualnih napora, a ne sustava ili države, koja je dosad činila sve da takve napore onemogući.

Tonči Valentić