Na granici groteske i realizma

Na granici groteske i realizma

Redatelj Nino Mangano uvjerljivo razigrava mizanscen uglavnom posve doslovno slijedeći upute De Filippa, samo u rijetkim prizorima ostvarujući blagi scenski odmak

Posljednjom ovosezonskom premijerom Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca Rijeka obilježava stotu obljetnicu rođenja poznatoga talijanskog glumca i autora farsi — Peppina De Filippa. Predstava Farse obuhvaća dvije duhom posve različite jednočinke iz tridesetih godina — Rafael Trombon i Maslinova grančica. No, obje karakterizira odmak od tipične farse, najčešće začinjene povelikom dozom egzaltiranoga humora, koji počesto prelazi u lascivnost. De Filippove su farse, međutim, prožete toplinom i suosjećajnošću prema dramskim likovima, kao i gotovo tragikomičnim pristupom problemima koji ih tište. U Rafaelu Tromboneu farsičnost je svedena na gorki humor koji proizlazi iz krajnje neimaštine i bijede u kojoj živi obitelj Chianese, te iz neutemeljene uvjerenosti glave obitelji — Raffaela Chianesea — u vlastitu glazbenu genijalnost. Maslinovu grančicu obilježuju posve drukčija sredina i atmosfera — pripadnici građanske klase, okupljeni na večeri, suočeni su s raznovrsnim i nerješivim problemima suživota žene i muškarca.

Zastarjela poetika

Iako redatelj Nino Mangano i glumačka ekipa uvjerljivo scenski oživljuju De Filippove farse, i u ovoj se predstavi zapaža vrlo česta boljka Talijanske drame — poprilično zastarjela kazališna poetika. Naime, Rafael Trombon priziva u sjećanje filmove talijanskog neorealizma, a Maslinova grančica, pak, filmove iz doba »bijelih telefona«. Naravno da njegovanje klasičnoga kazališta Talijanske drame nije, niti treba biti, sklono eksperimentima i istraživačkom procesu rada, ali u suvremenom kazalištu ima mnogo primjera takozvane moderne klasike gdje redatelj poštuje tekst, pa ipak ga scenski uprizoruje na suvremen i današnjem senzibilitetu blizak način. Nasuprot tome, najčešća kazališna poetika Talijanske drame još može zadovoljiti samo starije slojeve publike. A što je s mladima, na kojima, kaže se, svijet ostaje?

Blagi odmak

Usprkos navedenoj kritici, Farse u okvirima zadane poetike vrlo dobro funkcioniraju. Redatelj Nino Mangano uvjerljivo razigrava mizanscen uglavnom posve doslovno slijedeći upute De Filippa, samo u rijetkim prizorima ostvarujući blagi scenski odmak. Vrlo dobra i uigrana glumačka ekipa koja balansira na granici groteske i realizma najzaslužnija je za pozitivni ishod predstave, osobito sjajni glumački trio — Giulio Marini, Roberto Della Casa i Elvia Nacinovich. Marini je jednako superioran kao bijedni glazbenik prepun uvjerenja u vlastitu genijalnost Raffaele Chianese i kao Biagio Sagrestano, suprug izluđen mušicama i prenemaganjem vlastite supruge koju utjelovljuje Elvia Nacinovich, ponešto uvjerljivija u ovoj ulozi nego kao Raffaelova supruga u čijoj kreaciji pomalo prelazi u prenaglašenu grotesku koja bi trebala biti umjerenija i svedenija u okvire realistične glume. Della Casa je vrlo dobar kao Nicola Belfiore, Raffaelov prijatelj, ali njegov komični nerv posve dolazi do izražaja i oduševljava u ulozi lakomoga Nicolina Pastiere.

Ostali su glumci više-manje solidni: Bruno Nacinovich kao bogati luđak uvjeren da je genijalni glazbenik i kao domaćin gozbe, suptilna Ivna Bruk (Raffaelova kći), koju, čini se, tek čeka prava uloga, Predrag Sikimić kao s malim djetetom ostavljen i očajni suprug (u Rafaelu Trombonu također glumi manju ulogu), Nana Torbica kao njegova odbjegla supruga, Rosanna Bubola koja u ulozi domaćice gozbe najizrazitije prelazi u plošno i neuvjerljivo glumljenu grotesku, te u manjim ulogama Toni Plešić, Lucio Slama i Alida Delcaro.

Funkcionalnu i jednostavnu scenografiju, čiji se isti elementi promjenom funkcije rabe u predočavanju dvaju posve različitih ambijenata, te realističnu kostimografiju osmislili su Anton T. Plešić i Osanna Šašinka, glazbu koja obilježava duh ondašnjeg vremena potpisuje Bruno Nacinovich, a kreator je rasvjete Boris Blidar.

Unatoč mnogim kvalitetnim aspektima Farsi, te činjenici da je predstava svojevrsna posveta Peppinu De Filippu, pa se u njoj poštuju sve njegove zamisli i duh vremena u kojem je pisao, ne može se oteti dojmu da je ovakvo kazalište duboko ogrezlo u prošlim vremenima, bez ikakva usmjerenja naprijed.

Tajana Gašparović