Monolog na suhom

Monolog na suhom

Najbolji dijelovi predstave lirski su pasaži pojačanih emocija — oni kad glazba Matije Dedića ne služi nadmetanju pijanista ili svjetovnoj atmosferi salona, nego kad likovi zbog profesionalne deformacije — njome komuniciraju

U kolektivnom sjećanju generacija o transferu pripovjednog materijala i danas su pokušaji neprolaznog televizijskog žanra bajke za laku noć. Je li to nevjera u kompetentnost modernih roditelja za suočavanje s dječjom literaturom ili tek sumnja u njihovu izražajnu pa možda i čitateljsku moć, nije baš jasno, ali činjenica je da se priče za laku noć redovito pojavljuju u programskim koncepcijama onih koji se, pokriveni formulom javne televizije, brinu za sve slojeve društva.

Repertoarni odmor

Kako i Zagrebačko kazalište mladih u programu ima sličnu formulaciju, tako je i Novecento, novost na repertoaru, u odnosu na predstave velikih misli, zamaha i očekivanja, negdje u rangu televizijskih rubrika kao što su TV-minijatura, TV izložba, Portreti umjetnika ili čuveni Intermezzo. Slaba početna misao, koja se čita u pozadini dramskog monologa talijanskog prozaika Allessandra Baricca i ZKM-ove inscenacije, nikako nije i nedostatak, nego prije autonomno svrstavanje u niži red, posustajanje pred plimom umjesto grčevite i uglavnom neuspješne borbe.

Na Novecentu nitko nije slomio zube, nije ih ni izbrusio, ali ih je, može se reći rastežući figuru, uspio očuvati u onom stanju u kojem već jesu nakon što glodavca i zvijer, a čovjek je negdje između, godine pronesu kroz oseke i plime egzistencije. Naime, jedan od početnih razloga uprizorenja Baricca obilježavanje je pedesete obljetnice glumačkoga rada Branka Supeka.

Upravo zato što ni redateljica Katja Šimunić ni glumac Branko Supek ne ulaze u onu medijski eksponiranu kategoriju likova, kakvih na domaćoj i sceni i oko nje ima i previše s obzirom na rezultate, Novecento je usprkos obljetnici i hvaljenu predlošku prošao gotovo neopazice. S druge strane, priča o genijalnom samoukom pijanistu kojem je prekooceanski brod jedino poznato okruženje i koji sanja o svijetu izvan brodskoga trupa, iako shvaća da tamo ne bi mogao izvesti isto što izvodi kad »ima Ocean pod guzicom«, i nije nešto što se radi zbog novca i slave.

Glazbeni dvoboj

Ipak, čak i nakon svih ograda koje bi se mogle postaviti oko ovog dramskog monologa u nekoliko slika treba reći kako je eskapistička Bariccova konstrukcija tek prijedlog drame. Takav bi u radiofonskoj izvedbi dobio zadovoljavajuću interpretaciju, no na maloj ZKM-ovoj Sceni Miško Polanec ostaje zarobljen upravo prostorom. Inverzijom se ograničeni mikrosvijet broda, kao jedinica prostora i vremena, na pozornici pretvorio u traku plavetnila, koncertni glasovir obrađen tako da izgleda kao da je nedavno izvučen iz potonule olupine i crninu okoline. Takva scenografska prozračnost, usprkos tekstualnom potenciranju koncepta slobode u skučenosti, u monodramskoj izvedbi ne previše intrigirajućeg Branka Supeka pokazuje se kao nedostatak, koji ide na dušu redateljice. Katja Šimunić, naprotiv, pokazala je kako može zamisliti radnju, pretvorivši epizodu Kristijana Ugrine u ne baš oku ugodan koreodramski spektakl na svu sreću neznatna trajanja, koji se također ne može upisati u bolje dijelove predstave.

Stoga, između Supekove borbe s tekstom i suzdržane geste koje se ne bi posramio tek televizijski voditelj, protočni dijelovi sat i četvrt duga Novecenta lirski su pasaži pojačanih emocija — oni kad glazba Matije Dedića ne služi nadmetanju pijanista ili svjetovnoj atmosferi salona, nego kad likovi zbog profesionalne deformacije — njome komuniciraju. Kombinacijom svjetla Saše Fistrića, praznih dijelova pozornice i Supekovih nekoliko tonova na trubi koji više računaju na izražajnost samog intrumenta nego izvođača, Novecento tek tada dobiva obrise pravog i punokrvnog glazbenoscenskog događanja, svojevrsne jazz-drame.

Igor Ružić