Mirisi

Kad dođe zima i razdoblje gripe, ili kad sve procvjeta i navale alergije, ima ljudi koji silno pate zbog naoko sitnih tegoba. Ako ih susretnete na ulici, oni će vam se na to i požaliti: reći će kako im ne smeta toliko ni temperatura, ni kašalj, ni sveopća klonulost tijela, ali da nikako ne mogu trpjeti što im je nos začepljen i ne osjećaju nikakva mirisa. A pri tome će sve nešto razmahivati rukama oko sebe, zaokruživati očima po okolnim pročeljima i izlozima, tako da se vi nikako nećete moći oteti dojmu kako njima ta njihova nevolja s nosom i jest najmučnija upravo na ulici, i kako na ulici zbog nje najviše pate. Kao da se svijetom kreću po njuhu, a ne po vidu ili sluhu.

To će vam, dakako, biti čudno, ali kad susretnete trećega ili četvrtog takva čovjeka, ili kad i vas zahvati prehlada i začepi vam nos, stat ćete razmišljati o tome. Počet ćete se pitati zašto je čovjeku nos na ulici važan i koliko mu je ondje potreban. I, u čudu ćete ustanoviti da mu je potreban jako — da je potreban i vama — pa ćete onda stati tu temu razrađivati i stići ćete do neobičnih zaključaka. Zašto, dakle, na ulici ne možemo bez njuha?

Prije svega, zato što nam on upotpunjuje informaciju o ulici kojom se krećemo, pa čak utječe i na samo naše kretanje. Priznajte, najprije, sami sebi da volite kad vam na ulici dopre do nosa miris svježega kruha iz obližnje pekare, pa da čak radije hodate ulicom u kojoj znate da ćete taj miris osjetiti. Ali, to, dakako, nije sve, jer tu je miris vanilije iz slastičarnice, miris kože iz prodavaonice cipela, zadah benzina iz mehaničarske radionice, vonj roštilja iz vrtne restauracije. A ima i drugih stvari: haustori također imaju svoj miris, imaju ga sobe kojima su prozori širom otvoreni, imaju ga čak i pročelja i zidovi. A onome tko ulicom hoda to je, dakako, važno, pa on i bira one ulice gdje ima više onih mirisa koji su po njegovu ukusu.

Valja uzeti u obzir da miris izazivaju sitne čestice materije što lebde u zraku, a mi smo, po svome temperamentu i karakteru, po svojoj genetskoj šifri, skloniji jednim tvarima, a neskloniji drugima. Tako su nam onda milije one ulice u kojima ima više onih tvari koje nam odgovaraju, milije su nam ulice koje nam ljepše mirišu. Zato se čovjek u nekim ulicama osjeća sigurnije i voljkije nego u drugima.

Jer, njemu je važno da znade kako je sve u redu. A ako nije, onda će ga o tome upozoriti upravo miris. Nos je taj koji će prvi opaziti nekakvu promjenu na ulici, čak i onda kad oko ili uho to nisu u stanju. Uzmimo samo banalne primjere: ako je negdje počeo curiti plin, onda ćemo to najprije po zadahu osjetiti; ako je negdje započeo požar, onda to nećemo ni vidjeti ni čuti, ali će vonj dima prvi stići do nas, pa ćemo biti u prilici da nešto i poduzmemo.

A da se i ne govori kako nam je važno da uočimo i druge promjene do kojih na ulici dolazi i da se među njima snađemo: ako je došao u modu novi parfem — a nama je, recimo, stalo da tjeramo modu — to ćemo, dakako, nosom utvrditi, i poduzeti korake. Ili: kako će neka žena što je tek upoznala muškarca koji joj se sviđa znati kakav on doista jest, ako joj je nos začepljen i ne može ga onjušiti? Što mu vrijedi što je visok i lijepo odjeven, ako loše miriše?

I, upravo taj primjer pokazuje u čemu je nos najvažniji. On je važan zato da nas upozori na kontraste, da nas otrijezni i privede k svijesti. Jer, ako ona ženska o kojoj govorimo vidi da naočiti čovjek što ga je zapazila zaudara na luk, to će je spriječiti da se — recimo — u njega zaljubi, ili da se uopće u išta s njim upušta. Ali, to ne vrijedi samo za odnose među spolovima, to vrijedi i inače: miris je signal koji nam otkriva drugu stranu svake stvari, govori nam da se pazimo, dajući nam informacije o ponečemu što smo kadri previdjeti.

Evo, recimo, uzmite ovakvu situaciju: susretnete na ulici mladog oca s djetetom u kolicima, i on vam počne raspredati o smislu postmoderne poezije; a vama vaš nos otkrije da se njegovo dijete ukakalo. Samo se po sebi razumije da toga čovjeka nećete ozbiljno shvatiti, jer držite kako bi mu prva zadaća bila da svome djetetu promijeni pelene, pa da se tek onda posveti estetici.

Ili ovo: drži se nekakav politički skup, i vi znatiželjno zastajete da počujete o čemu se tu radi. Ono što govornik veze ne razumijete baš najbolje, a i ono što razumijete, nije vam blisko. Ali, opažate kako se tu skupila silna masa svijeta, i to vas baca u ozbiljne misli. Jer, zaključujete ovako: ako tu ima tako mnogo ljudi koji slušaju toga govornika, ako su ti ljudi u očito povišenom raspoloženju — jer oči im se krijese i glasovi im zvone — onda mora biti da u tom programu što ga orator izlaže nečega ima. Tako velik broj ljudi naprosto ne može biti u krivu.

Ali, onda zapuše lagani vjetrić i donese s obližnje livadice miris pečenoga mesa, jer tamo se vrte ražnjevi za gozbu koja će nastupiti nakon mitinga. I, odjednom postajete svjesni kako cijela stvar ima dvije strane: na jednoj su plitici vage one velike ideje, povijest i ideali o kojima govornik priča, a na drugoj je plitici pečeno meso. Ta druga strana i preteže: zbog nje su se svi ti ljudi i skupili na onom mitingu. A to vas onda, dakako, otrijezni, pa postanete imuni na zanos, malko se priberete, i poslije vam bude drago što se upravo tako dogodilo.

I ne samo da vam bude drago, nego se i pitate što bi se zbilo toga dana da ste kojim slučajem bili prehlađeni, da vam je nos bio začepljen, i da niste mogli našnjofati onu bravetinu što se tamo vrtjela. Možda biste krenuli za onim govornikom, i možda bi vaša sudbina dobila posve drugi smjer. Tako zaključujete da je prava sreća što imamo nos, i što nam on pomaže da se u životu snađemo.

I, tada posve razumijete one ljude koji kad se prehlade padaju u očaj. A postaje vam jasnija i ona izreka koja kaže da netko u sve gura nos: nije ona ni izbliza onako metaforična koliko ste do sada mislili. Svi mi, zapravo, u sve guramo nos, a to nas i održava na životu.