Kruha i igara

Kruha i igara

Vladko Lozić, diplomirani inženjer elektrotehnike i magistar tehničkih znanosti, rođen je 1933. godine u Bosanskoj Gradiški. Pripada prvoj poslijeratnoj generaciji fotoamatera, koji dolaze u Fotoklub Zagreb pedesetih godina, da bi se kao fotografske ličnosti potpuno formirali u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Izlagao je, i jošto čini, na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu, na kojima je šezdeset puta nagrađivan. Održao je pedeset samostalnih izložbi. Fotografije su mu izlagane na više od tristo pedeset izložbi, od čega je osamdeset međunarodnih. Tajnik je zagrebačkog kluba od 1967. do 1983. godine, da bi tu dužnost ponovno preuzeo 1999. godine. Od godine 1975. nosilac je počasnoga zvanja AFIAP, koje mu je dodijelila međunarodna federacija fotografa umjetnika FIAP, da bi većdvije godine poslije od Fotosaveza Jugoslavije dobio počasno zvanje majstora fotografije.

Potkraj pedesetih godina odredit će se njegova uloga unutar ukupnih zbivanja u našoj izložbenoj fotografiji. Godine su to u kojima u Fotoklubu Zagreb djeluje doista sjajna ekipa, nova generacija školovana na klupskoj tradiciji i zasadama zagrebačke škole, konačno formirana pod utjecajem dvaju smjerova — life-fotografije i fotografike.

Otvorene naravi, brzo ostvaruje dobra poznanstva i prijateljstva s našim najistaknutijim fotografima, članovima kluba: Dabcem, Medarom, Pavićem, Griesbachom, Orlićem i mnogim drugima, što će imati bitna utjecaja na njegove poglede na fotografsku umjetnost. Njegova silna nastojanja i trud, njegova posebna vizualna kultura, omogućuju mu pronalaženje vlastita izraza, koji možemo pratiti od njegovih početaka sve do danas.

U bavljenju fotografijom prošao je put vrijedan pozornosti, ostvario mnoge cikluse i u svakim od njih ugradio vlastito poimanje medija i bezbrojnih mogućnosti koje nudi. Prisjećajući se njegovih ciklusa kao što su Sa svojim brigama, Oblici, Djeca, Galebovi, Pod starim krovovima, Kruha i igara, Viđenje bez granica i Ranjena zemlja, ujedno se prisjećamo i vremena u kojima su nastajali, ali i suvremenosti pristupa, koji nije izblijedio ni u današnjem doživljaju. U svim tim ciklusima ostvarene su mnoge vrijednosti, rijetko koji detalj što nam ga pruža fotografska umjetnost nije barem dotaknut, a opet osjećaj samostalnih cjelina kao da nam potvrđuje njihovu misaonu i artističku vrijednost.

I kao što je stvarao svoje fotografije, profilirao svoju umjetničku ličnost, Vladko Lozićuporno i svakodnevno, poput marljiva mrava, skuplja i obrađuje sve relevantne podatke, činjenice, događaje, kao i uloge pojedinaca u ukupnom povijesnom razvoju kluba, vezujući ih u cjelinu, vrijedan dokument, kojega je proizvod nedavno objavljena knjiga Fotoklub Zagreb — prilozi za povjesnicu.

Pored svog kreativnog interesa za fotografiju, potpuno amaterski postiže Lozićza svoj klub vrijedne uspjehe, one na kojima bi mu mu mogli pozavidjeti i mnogi profesionalci. Zahvaljujući svojoj osobnosti, kao i osjećaju za likovnost, ostvaruje sve vrijeme svoga tajnikovanja mnoge vrijednosti. Sjetimo se samo obnove Zagreb salona (1968), Almanaha Zagrebačka fotografija (1978), utemeljenja i stavljanja pod zaštitu kao spomeničke vrijednosti Zbirke hrvatske fotografije (1970), čiji fundus danas broji više od tristo autora s oko šest tisuća fotografija, čija je unikatnost ponukala i pokrenula upravo ovu rubriku u ovim novinama.

Ovaj autor i čuvar kolektivne memorije Fotokluba Zagreb svojim je radom odigrao posebnu ulogu u njegovu razvoju, a nama pružio mogućnost da u svemu tome, pa makar i samo uživajući, sudjelujemo.

Zdenko Kuzmić