Klaustrofobični mračnjak

Soba panike, (Panic Room), red. David Fincher

Soba panike, zvana još i Sigurna soba, hermetički je zapečaćen prostor sa (poželjno što zakučastijim) sigurnosnim sistemom; opskrbljen raznoraznim potrepštinama (prvom pomoći, jelom, vodom), monitorima koji nadziru ostale stambene prostorije, te čak zasebnom telefonskom linijom — svojevrstan moderni ekvivalent srednjovjekovnim dvorskim skloništima — skrivenome prostoru u kojega se domaćin može povući pred uljezima (i, naravno, uglavnom dostupan samo najbogatijima).

Od takve jedne hipotetske premise polazi i scenarist filma — David Koepp; majku i kćerku zatvarajući u neosvojivu, neprobojnu prostoriju, s trojicom provalnika željnih novca skrivena upravo u njoj. Gradeći tako svoju radnju oko žanrovski poznate nemoćne junakinje u nevolji i opasnog muškog kontrolora situacije (od atmosferičnosti Siodmakovih Spiralnih stepenica do napetog Sama u tami s Audrey Hepburn, kojem pak daje direktan omaž), Koepp ju iščitava nanovo, u stare motive unoseći svježinu — ideja, odnosa likova, pa i same prostornosti (ovdje se odnos žrtva-agresor naizmjence mijenja). Intrigantan, no ujedno i prejednostavan za kakav složeniji prikaz, takav plot izazov može biti samo vrhunskom redatelju kakav Fincher nedvojbeno jest, te koji od ovog minimalističkog materijala izvlači maksimum. Majstor stila (što je dokazao i prijašnjim ostvarenjima — remek-djelima Sedam i Klub boraca, te Igra), u Sobi panike kloni se brzih trendovskih rezova u korist onih dužih; dopuštajući da se stvari odvijaju bez žurbe. Pritom se njegova kamera počesto naglo obrušava ili pak naprosto huji nad svakim i najmanjim djelićem ogromne mračne kuće, na taj način ono što je moglo prerasti u statičnu dramu pretvarajući u delirij atipičnih stilističkih odabira i kompleksnih sekvenci neobičnih kutova snimanja. Ta nemirna, lutajuća kamera »s osobnošću« (kakva je, uostalom, i sama kuća, prepuna intimističkih dosjetki, bogatih drvnih rezbarija — svojevrstan zamak ekscentričnog prijašnjeg vlasnika) promotor je redateljeve vizure — jasnog afiniteta za mračne, »rubne« materijale, maestra u kreiranju ćudljivog, sumračnog; a kako se pokazalo u Sobi panike, i klaustrofobičnog ozračja, gotovo nepodnošljive gradacije tenzičnosti (s ponekim sirovo-grafičkim prikazima nagnječenih prstiju ili zakrvavljenih leševa).

Rječite sjene

Fincher je također uvijek puno pažnje polagao na boje — tamne, sjenovite; nijanse sive i bež u njihovim varijantama najbližim nebojama — crnoj, te bijeloj kao njezinu kontrastu; zamagljenim osvjetljenjima i rječitim sjenama. No u Sobi panike ne uspijeva ih dokraja iskoristiti kao element suspensa — naime, bivajući u stanju polumraka kao nepromjenjivoj vrijednosnoj konstanti, nema ni (ponekad dobrodošle) akcentuacije (koja inače funkcionira kao izazivač nervoze kod gledatelja). Iako je najjače oružje filma sam redatelj, i vrlo snažne glumačke izvedbe u izvrsnom peteročlanom castu nose velik dio zasluga. Emotivni centar filma pritom svakako formira Jodie Foster kao kombinacija ranjivosti (uzrokovane situacijom) i odlučnosti odnosno samo-žrtve (u borbi za život kćerke) i Kristen Stewart kao pred-tinejdžerka Sarah; Forest Withaker unosi moralnu dubinu u svog konstruktora sobe panike, koji je možda i jedini koji može prepoznati njezine slabosti; Jared Leto u ulozi u kakvoj ga do sada nismo vidjeli možda bi morao poraditi na vlastitoj sigurnosti, jer je očito da mu manična kvaliteta Juniora jako dobro leži; dok je Raul (country-pjevača) Dwight Yoakama prezentacija čistog zla — psihopatska prisutnost koja ulijeva strah.

Zanemarivši nekoliko slabijih scenarističkih elemenata (prikladan hendikep kćerke; dok se majčin početno natuknut naknadno ni ne obrađuje), isti je taj scenarij ujedno i nositelj inteligentnih inovativnosti, pružajući beskrajan užitak u iščekivanju odmotavanja naizgled bezizlazna klupka u kojem se nalaze protagonisti (što daje elemente za odličnu studentsku scenarističku vježbu); pri čemu i protagonisti i antagonisti podjednako koriste moždane vijuge, a ujedno su i životni.

No iako je najvjerojatnije da bi se Soba panike u rukama manje umješna redatelja lako pretvorila u zamoran B-triler, ni sam Fincher ne uspijeva postići snagu i težinu svojih prethodnih ostvaraja. Ipak, i dalje je riječ o snažnu trileru koji nikad ne zapostavlja niti podcjenjuje svoju publiku.

Katarina Marić