Klasičan slučaj

Grof Monte Cristo, red. Kevin Reynolds

Što je zajedničko glumcima Hobartu Bosworthu, Robertu Donatu, Richardu Chamberlainu i Jamesu Caviezelu? Odgovor je — uloga Edmonda Dantesa u ekranizacijama romana Grof Monte Cristo francuskoga pisca Alexandra Dumasa starijeg. Roman je dovršen 1846, a filmska je umjetnost strastveno od samih početaka svakih nekoliko godina adaptirala jedan od Dumasovih romantičarskih rukopisa o francuskoj prošlosti, jednostavno stvorenoj za raskošne filmske pustolovine. Stoga ne čudi da je Hobart Bosworth kao zagonetni grof Monte Cristo zaokupljao maštu kinopublike još 1912, a njegov moderni pandam James Caviezel upravo ove zime i proljeća. Je li riječ o štivu idealnu za filmski format neovisno o godinama, ili pak o svojevrsnu anakronizmu suvremene filmske hiperprodukcije?

I jedno i drugo. Povijesni spektakl Grof Monte Cristo američkog redatelja Kevina Reynoldsa, poznata po kritiziranim projektima s Kevinom Costnerom (Robin Hood: princ lopova, Vodeni svijet), djeluje poput dvosatne promidžbene poruke Dumasova opusa, namijenjena ponajprije mlađoj on-line generaciji kojoj ne pada na pamet čitati stotine i stotine stranica literarnoga predloška, ali će rado pogledati vizualizaciju klasične priče o prijateljstvu, ljubavi, izdaji i osveti. U toj je vizualizaciji Reynolds doista siguran, pa siže o skromnu mornaru, suvremeniku Napoleonova pada, koji nakon lažnih optužba najboljeg prijatelja i višegodišnje tamnice bježi na slobodu pronalazeći bajoslovno blago, u ovom filmu ima čvrst oslonac u ritmu i slici, odnosno u akcijskim sekvencama i scenografsko-kostimografskim rješenjima. Problem je jedino što je film scenaristički odveć predvidljiv, a djelomice i vulgarno pojednostavnjen, ne bi li se izvorni fatalizam djela prilagodio ukusima današnjih holivudskih producenata, čiji je postulat, dakako, happy end.

U takvoj je strategiji glumačka postava na čelu sa solidnim Jamesom Caviezelom (Tanka crvena linija), uvjerljivim Guyom Pearceom (Memento) kao izdajicom Mondegom, te veteranom Richardom Harrisom (Polje) kao opatom Farijom, dobila tek priliku da znalački vitla mačevima i interpretira crno-bijele likove bez ambicija da klasičnom djelu udahnu duh svevremenosti. Ili barem suvremenosti.

Boško Picula