Kako se zove suvremeni bauk?

Kako se zove suvremeni bauk?

Empire Michaela Hardta i Antonija Negrija (Harvard University Press; Cambridge, Massachusetts, 2000) u posljednje je vrijeme izazvao mnoštvo različitih reakcija. Riječ je o knjizi koju neki smatraju suvremenom inačicom Manifesta komunističke partije, a neki bi mogli prigovoriti kako je riječ o prilično reakcionarnom štivu. Imperij se ne ustrojava na osnovi ugovornog ili sporazumnog mehanizma, nego izvor imperijalne normativnosti proizlazi iz globaliziranoga biopolitičkog stroja. Tekst koji slijedi skraćena je verzija eseja Malcolma Bulla u kojem pokušava procijeniti vrijednost knjige smještajući je u kontekst klasične političke filozofije i suvremenih zbivanja unutar kojih je moguće dati adekvatnu procjenu o njezinoj aktualnosti. Najsažetije kazano: zajedno s globalnim tržištem i globalnim krugovima proizvodnje pojavio se globalni poredak, nova logika i struktura vladavine — ukratko, novi oblik suverenosti koji Hardt i Negri nazivaju Imperij. To je politički subjekt koji djelotvorno uređuje te globalne razmjene i ujedno suverena moć koja upravlja svijetom. Imperij će uskoro biti dostupan i u hrvatskom prijevodu

Zapatistička autonomna uprava, kao i njihova borba za potvrđivanje alternativne politike neovisne o državi, ustrojile su novi model za sve one koji žele živjeti izvan kapitalističkog sustava. Istodobno, činjenica da su se ljudi u drugim dijelovima svijeta trebali izboriti za uspostavljanje takve autonomije ilustrira novu, globalnu rasprostranjenost kapitalizma. No, došlo je do preokreta: autonomijom je kapitalizam trebao ustupiti mjesto komunizmu, no on kao suprotnost globalizaciji funkcionira poprilično drukčije: autonomna područja i sfere djelovanja sposobne su ustrojiti lokalne alternative kapitalizmu i ograničiti mu domašaj, ali one nisu nespojive s njegovim trajanjem. To je važno sa stanovišta političke teorije: »sloboda od služenja kapitalu« (kako bi to rekao Hobbes) danas je jedan od vjerojatno najvažnijih obličja negativne slobode, a autonomne regije i temeljni prihodi načini su na koji je ona moguća s obzirom na to da ni autonomne zone ni temeljni prihodi ne pronalaze mjesto u komunizmu jer su oboje zapravo načini ograničavanja zahtjeva i potreba koje ljudi mogu tražiti jedni od drugih.

Upravo taj intelektualni i politički kontekst pojavljivanje Imperija čini toliko intrigantnim. Nedavno pušten iz zatvora Rebibbia u Rimu u kućni pritvor i s iznimnim utjecajem na skupinu Ya Basta!, Antonio Negri ima nedvojbene revolucionarne akreditive. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je vodeći teoretičar Potere Operaia te poslije pokreta Autonomia. No 1979. otmica i ubojstvo Alda Mora, koje su počinile Crvene brigade, poslužili su talijanskim vlastima kao izgovor za represiju prema izvanparlamentarnoj ljevici. Na političkoj osnovi uhapšeno je na tisuće aktivista, a Negri je optužen kao mastermind koji stoji iza tih terorističkih napada. Nije bilo snažnih dokaza kojima bi se ove optužbe dokazale. Negri je osuđen na zatvorsku kaznu, ali je ubrzo bio pušten i zaštićen zastupničkim imunitetom kao radikalni saborski zastupnik. Pobjegavši u Francusku, gdje je uživao potporu Deleuza i Guattarija, nastavio je akademsku karijeru u Parizu (Michael Hardt bio je njegov student) sve do 1997, kada se dobrovoljno vratio u Italiju da odsluži ostatak kazne.

Potentia i potestas

Negrijev pokušaj da ponovno promisli strategiju autonomnosti započeo je s proučavanjem Spinoze, za njegova prvog boravka u zatvoru. U Spinoze uočio je distinkciju između potentia (snaga, moć, kreativna aktivnost) i potestas (autoritet, naredba, suverenitet). Prema Spinozi, Božja moć (potentia) nalazi se u njegovoj esenciji, a ono što mi shvaćamo da se nalazi u njegovoj moći (potestas) nužno postoji. Za Negrija to ne znači samo to da je Bog nužno stvaralački pa je onda i njegova kreacija također nužna; ona podčinjuje potestas neprekidnoj aktualizaciji potentiae: Božji suverenitet nad svijetom nije ništa drugo doli njegovo stvaranje svijeta. Političko značenje te razlike pojavljuje se u Spinozinu nedovršenom Političkom traktatu, gdje, smatra Negri, mnoštvenost postaje »produktivna esencija«, a potestas suverena zapravo je potentia naroda.

Ovdje stara strategija oslobađanja od postojećih struktura autoriteta dobiva novo opravdanje. Proletarijat je možda ustupio mjesto Spinozinoj mnoštvenosti, a jezik ekonomije ustuknuo pred jezikom prava, no ono osnovno ostalo je nepromijenjeno: zauzimanje moći i stvaranje moći jedna je te ista stvar. Revolucionarni potencijal te zamisli potvrđen je u djelu Pobune (1999), gdje Negri kaže kako su engleska i američka revolucija bile nadahnute upravo takvom doktrinom: republikanskom teorijom slobode, s naglaskom na konstitutivnoj moći građanstva. U kratkom prijelazu »od otpora prema revoluciji, od udruživanja prema konstituciji političkih tijela... od milicije prema vojsci« nalazio se dokaz da potentia vrlo brzo može prijeći u potestas. Sve ono što je Marx trebao dodati onome što je J. G. A. Pocock nazvao »atlantskom republikanskom tradicijom« bila je zapravo ideja da političko uvijek uključuje društveno. Sada »politički prostor postaje društveni prostor«; s kreativnim slobodnim radom kao vlastitim subjektom, konstituirajuća moć jest »revolucija sama«.

U Imperiju taj je argument primijenjen na globalizaciju. Novi svjetski poredak novi je oblik imperijalnog suvereniteta »sastavljena od različitih nacionalnih i nadnacionalnih organizama ujedinjenih pod jednom jedinom logikom vladanja«. Način na koji ti organizmi — SAD, skupina G8, UN, NGO-i, multinacionalni i medijski konglomerati — primjenjuju svoj autoritet, prilično je nejasan i neodređen, no u određenom smislu to i nije važno. Imperij je, poput ostalih oblika suvereniteta (imperium u Spinoze) tek moć naroda ispisana velikim slovima. U globalizaciji alternative kapitalizmu nisu poražene toliko kao nove mogućnosti djelovanja na globalnoj razini: »Kreativne snage mnoštvenosti koje podupiru Imperij također su kao autonomne sposobne stvoriti protu-Imperij, alternativnu političku organizaciju globalne protočnosti i razmjene.«

Jasno je zbog čega se Imperij dokazao kao najuspješnije djelo političke teorije lijeve orijentacije koje se pojavilo u posljednje vrijeme. Ne samo da je napisano s iznimnom energijom, jasnoćom i domišljatošću nego izravno pogađa osnovni politički problem sadašnjice: razliku između običnih ljudi koji žele živjeti život onako kako to oni žele i sustava moći koji ih u tome onemogućuju. Istodobno redefinirajući globalizaciju kao oblik suvereniteta i preinačujući autonomistički projekt u tradiciji republikanizma, Hardt i Negri nude nam veoma optimističku analizu problema: iako nam se čini nejasan, suverenitet nije ništa što nekolicina istomišljenika ne bi bila kadra stvoriti za same sebe. Današnji antikapitalistički prosvjedi mogu nam izgledati kao nasilje rulje, no to je tek polovica priče: ulične su mase stvorile i Ameriku; to je Protuimperij koji nastaje pred našim očima.

No, ustroj Protuimperija ostaje nam mutan. Hardt i Negri distanciraju se od onih koji jedino žele »braniti lokalne vrijednosti i stvoriti prepreke kapitalu.« No iako njihova reinterpretacija autonomije uključuje više negoli slobodu od tržišnih prinuda, to je još prepoznatljiv dio ponovnoga djelovanja liberalizma potkraj 20. stoljeća. Negrijevo ponovno otkriće republikanske misli koje se desilo početkom osamdesetih godina paralelno je s Quentinom Skinnerom u Britaniji i libertarijanskim povratkom antifederalizmu u Sjedinjenim Državama. To ni u kom slučaju nije značilo odbacivanje ideje negativne slobode, nego samo ponovno stavljanje naglaska na činjenicu da ljudi mogu biti slobodni samo ako imaju sposobnost vladanja samima sobom. Za Skinnera je to bio poziv za aktivnom ostvarivanje građanskih prava, dok je za Negrija to značilo ponovno potvrđivanje antifederalističkog stajališta prema kojem konstitutivna moć građanina nije nepovratno preusmjerena na suverena ugovorom ili ustavom. Konstitutivna moć mnoštva neotuđiva je: ona ostaje, kako piše Negri u Pobunama, »neodoljiv izazov neravnoteži, nemiru i historijskim prijelomima«. Protuimperij označava neprestanu revoluciju.

Postmoderni republikanizam

Ali to nije marksistička revolucija kojoj je Negri nekoć bio odan. Iako ga je Slavoj Žižek proglasio »Komunističkim manifestom našeg doba«, Imperij je više džefersonski nego marksistički tekst. Poput onih koji protiv savezne vlade prizivaju Deklaraciju o nezavisnosti, Hardt i Negri usredotočuju se na kontradikcije koje je izazvao globalni suverenitet liberalizma: nuklearna bomba, postojanje imigracijskih kontrola, povjerenje globalnog biznisa i interesa medija u vladinu pomoć i regulatornost. Radosno prihvaćajući slogane nacionalnog neoliberalizma koji se primjenjuju protiv globalnog neoliberalizma, Hardt i Negri obznanjuju: »Sada kada su se najradikalniji konzervativni protivnici velike vladavine srušili pod težinom paradoksa koji razara njihove vlastite pozicije, mi ćemo preuzeti njihove barjake... Sada je na nama red da uskliknemo: ‘Vrijeme velike vladavine završeno je!’« (...)

Hardtov i Negrijev odgovor na globalizaciju stajalište je prema kojem — s obzirom da u globalno društvo nismo ušli sporazumno — još imamo svu moć koja nam je potrebna da ga promijenimo. Alternativa je u zagovaranju stajališta da geografski bezgranično društvo također mora biti društvo koje će sve uključivati, a to je ekstenzivniji pojam onog što se nazivalo politikom prepoznavanja. Globalizacija je možda zamijenila multikulturalizam kao središnju točku suvremene političke rasprave, ali tu postoji naglašeni kontinuitet: zabrinutost antiglobalizacijskih demonstranata za zabačene kutke svijeta, za ljude koji žive drukčije od njih samih, za životinje i biljke koje se mogu vidjeti jedino na televiziji, zapravo je iskazano kao nepodudarna imaginarna identifikacija s Drugim. Takva totalizacija politike prepoznavanja od lokalnog do globalnog upravo je ono što je bio glavni motiv kampanjama poput one za afričke bolesnike oboljele od side; ovdje je to više pitanje simpatija negoli suvereniteta, prava radije nego moći. Mnogo puta nemoćni bi umirali, ukoliko moćni u njima ne bi prepoznali neki oblik srodstva ili bliskosti. Kapitalizam ne potrebuje nematerijalni rad milijuna ljudi: za nemoćna ljudska bića, kao i u ostalih vrsta, autonomnost vodi izumiranju.

Sukob koji se nalazi u samom srcu pokreta protiv globalnog kapitalizma napetost je između njegova libertarijanskog položaja i zahtjeva za globalnom pravdom. Iako su Hardt i Negri za globalizaciju, a protiv kapitalizma, oni čvrsto ostaju u libertarijanskom taboru. »Postmoderni republikanizam« za kojeg se oni zauzimaju izražava »želju mnoštva za oslobođenjem« putem »odmetnuća, egzodusa i nomadizma«. Kao što je Hannah Arendt jednom ustvrdila za američku revoluciju, bila je to borba »protiv tiranije i ugnjetavanja, a ne protiv izrabljivanja i siromaštva«. Za Arendtovu bila je to druga vrsta revolucije, motivirana samilošću, a ne željom za slobodom koja nesmiljeno vodi teroru i totalitarizmu; možda u tome i nije bila u krivu. (...) Ideološka je alternativa neoliberalizmu, kako to neoliberali opetovano ponavljaju, uvijek neki oblik totalitarizma.

No to može biti dobar razlog da ljudi počnu razmišljati o tome koji bi to novi oblici totalitarizma mogli biti mogući ili čak poželjni. U Sjedinjenim Državama raspravu su potaknuli nedavni napadi. Čini se da je globalizacija stvorila svijet neograničenog rizika, no bez odgovarajuće socijalne kontrole. Oslanjajući se na model »sukoba civilizacija« Samuela Huntingtona, neki smatraju da je globalna društvena kontrola nemoguća, a jedini način održavanja rizika jest održavanje veza između civilizacija. No, za neoliberale obveza prema globalizaciji iziskuje potragu za nekim oblikom globalnog autoriteta — promjenjive veze institucija i saveza koju Hardt i Negri nazivaju Imperij. No to nikad neće uroditi takvim tipom intenzivne socijalne regulacije koja je potrebna za ograničenje svih mogućih rizika globalnoga društva. Neograničeni rizik iziskuje totalnu kontrolu, a »totalitarizam se sastoji ne samo u totaliziranju učinaka društvenog života i njihovu podčinjavanju globalnoj disciplinskoj normi« nego i u »unutrašnjim temeljima i zajedničkom izvoru društva i države«, kako naglašavaju Hardt i Negri.

Totalna kontrola društva uključuje određen stupanj mikroregulacije s kojom pojedinci trebaju surađivati. Jedan od načina na koji su se totalitarna društva razlikovala od onih autoritarnih jest u njihovu osiguranju rada i zdravstvene skrbi. Veza između blagostanja i totalitarizma dvostruka je: socijalna regulacija i uključivanje idu ruku pod ruku. Ako Sjedinjene Države žele svijet učiniti sigurnijim mjestom za život, očigledno bi trebale ponuditi stanovništvu čitavog svijeta sredstva, ili prisiliti druge vlade da ih omoguće, kojima bi sudjelovali u globalnom društvu; to bi značilo obuzdati i ograničiti područja tržišta i financijskog kapitala. Utorak 11. rujna 2001. mogao bi označavati datum rastanka neoliberalizma i globalizacije.

Shvaćaju li Amerikanci uopće nešto?

Nous sommes tous Américains, kaže naslov u »Le Mondu«. I ne samo oni koji su užasnuti napadima: napad na New York i Washington nije bio rat protiv stranog neprijatelja (jer nije imao nikakvu stratešku vrijednost), nego protest koji je implicitno priznao suverenost Sjedinjenih Država. Ako Amerikanci ne mogu shvatiti zbog čega mrze njihovu zemlju, to je stoga što ne shvaćaju opseg njezina utjecaja — nećeš proputovati pola svijeta da bi se ubio zajedno s drugima ako ne osjećaš nikakvu povezanost s njima. Čak i u arapskoj pustinji, Amerika je neugodno blizu. Za Ameriku to je možda inozemni rat, ali je s druge strane to civilni rat, razdvajajući obitelji, na primjer poput one Bin Ladenove.

Jedna od stvari koje su otmičari iznijeli na vidjelo jest opseg u kojem je »primordijalni utemeljujući mit« o totalnom društvu već otprije prisutan u povijesti Sjedinjenih Država. Na jednoj su razini Hardt i Negri to prepoznali. U njihovu djelu nema onog antiamerikanizma koji se može naći na europskoj ljevici, te stoga znači sistematski trud pri prilagođavanju američkog mita globalnoj mnoštvenosti. No njihova je Amerika potentia, a ne potestas. Poneki uspjesi internacionalne ljevice u proteklih pedeset godina — dekolonizacija, antirasizam, pokret za ženska prava, kulturalni antiautoritarizam — svi su oni imali odgovarajuću (a ponekad i službenu) potporu iz samih Sjedinjenih Država. Sjedinjene Države nisu utopijske, ali se utopijska politika danas mora voditi kroz njih. Antiglobalizacija često je argument za globalizaciju američkih normi — zašto bi filipinski radnici imali manja prava nego njihovi američki kolege? Sjedinjene Države donose drukčiji tip totalitarizma. Dakako, Sjedinjene Države nisu društveni totalitet, ali takvo »totalno društvo« vrlo brzo postaje sve lakše zamislivo nego prirodno stanje od kojeg je politička teorija tradicionalno počinjala. U takvoj situaciji trebamo početi razmišljati na nove načine. Negrijeva verzija onoga što je Althusser nazivao »nezavršenim totalitetom« jest politika bez društvenog ugovora, »neograničena konstituciona moć«. No u totalnoj zajednici nije društvo ono koje potrebuje ugovor, nego je to pojedinac — to je antidruštveni ugovor koji stvara individualni prostor u svijetu kojim u potpunosti vlada beznačajna uzajamnost.

Malcolm Bull

Izbor i prijevod Tonči Valentić