Kad glumci upravljaju

Kad glumci upravljaju

Atelje 212 već petu godinu uspješno vodi njegov aktivni glumac Svetozar Cvetković. Njegovu izvrsnu glumu mogli smo vidjeti čak u četiri gostujuće predstave: Banović Strahinja, Carolina Neuber, Leda i Čudo u Šarganu

U drugoj polovici travnja (18-24. travnja), u ljubljanskoj Drami dogodilo se veliko dramsko gostovanje, a prema tvrdnjama organizatora takva posjećenost teško da će uskoro biti ponovljena. Riječ je o povratnom posjetu poznatoga beogradskoga kazališta Atelje 212, u kojem je Drama gostovala početkom godine, od 9. do 16. veljače.

Atelje 212 već petu godinu uspješno vodi njegov aktivni glumac Svetozar Cvetković. Njegovu izvrsnu glumu mogli smo vidjeti čak u četiri gostujuće predstave: Banović Strahinja, Carolina Neuber, Leda i Čudo u Šarganu. Ledu Miroslava Krleže je Atelje 212 odigrao na hrvatskom jeziku, točno onako kako je tada Krleža pisao. Predstavu je režirao Dejan Mijač, poznat po duljini, ali i općoj omiljenosti predstava. Njegova verzija Lede traje tri sata i napravljena je u stilu karnevala.

Divlji med

Dejan Mijač režirao je još dvije predstave: Divlji med suvremenog britanskog dramaturga Michaela Frayna, prema nedovršenom dramskom prvencu A. P. Čehova Platonov (premijerno izveden u veljači 2000) i Čudo u Šarganu Ljubomira Simovića, koje se u Ateljeu igra već više od dvanaest godina, a nedavno je bila premijera (veljača 2002) s novom postavom mladih glumaca. Ta je predstava oduvijek vrlo rado gledana i zaštitni je znak Ateljea 212, po kojemu ga prepoznaju u svijetu. Sama priča događa se u jednoj prigradskoj kavani. A na takvim se mjestima svašta događa, doznaje, razrješava, zaljubljuje se. Naivnost i običnost ljudi koji dolaze u taj lokal redatelj je sjajno dočarao, poštujući narječje pridošlica iz raznih krajeva Srbije. U toj priči svi čeznu i uzdišu za nečim. Od glumaca osobito su se iskazale Anita Mančić kao gazdarica koja suosjeća s nesrećama svojih gostiju i svakako Radmila Tomović Greenwood, koja je fantastično odigrala priglupu i otresitu seljančicu. Gospavu, ženu koja živi kao podstanarka u kavani i istodobno tu ordinira, izvrsno je uprizorila Milica Mihajlović. Sve tri Mijačeve predstave traju po tri sata, a prikazane su u drugom dijelu gostovanja.

Banović Strahinja

Prvi dio bio je u znaku izvrsnih predstava nastalih u koprodukciji sa Gradom teatrom iz Budve. Riječ je o dvjema predstavama: Banović Strahinja, čiji je autor Borislav Mihajlović Mihiz, te Carolini Neuber Nebojše Romčevića. Obje je predstave režirao jedan od vodećih srpskih redatelja. Nikita Milivojević. Mihajlović se u Banović Strahinji poigrao s tradicijom na suvremen način, radikalno je promijenio dramski tekst o srpskom junaku (odlično ga igra Svetozar Cvetković, pomaknuvši događanje u suvremeno doba. Središnja je tema montirani politički proces protiv nezaštićenoga pojedinca, u ovom slučaju junakove žene (uloga Varje Đ ukić odigrana uglavnom šuteći nije promaknula kritici). U Carolini Neuber naslovnu ulogu odlično je odigrala Anita Mančić. Riječ je o tragičnoj sudbini njemačke dramske umjetnice, koja je u drugoj polovini 19. stoljeća reformirala njemačko kazalište i uopće umjetnost. Zanimljivo smišljena režija kazališta u kazalištu, gdje Mančićeva kao Carolina održi govor ili prodiku gledaocima kako razumjeti glumce.

Mlađi autori

Atelje 212 u svoj je gostujući repertoar uvrstio i dvije drame mlađih autora, Porodične priče već svjetski priznate Biljane Srbljanović i Kaput mrtvog čovjeka Hajdane Baletić. Oba teksta bave se aktualnom socijalnom, političkom i egzistencijalnom zbiljom vlastite države. U tim predstavama angažirana je mlađa generacija glumaca. Obje su prožete nježnošću, grubošću i napetošću, vrlo su izražene psihičke posljedice rata. Prikazana je slika vremena obilježena osjećajem krivnje i brisanjem svih granica.

Najavljena monodrama Poslednja traka morala je biti zamijenjena zbog iznenadne bolesti protagoniste, Ljube Tadića. U zamjenu za tu predstavu Atelje je ponudio dvije monodrame, Petra Božovića, koji se u sočnom crnogorskom jeziku suvereno poigravao s publikom na tekst Dragana Uskokovića, Čegović. Riječ je o komediji o odrastanju mladića iz siromašnoga crnogorskog sela, gdje je izvrsni Božović toliko zbunio publiku, da se nije znalo glumi li ili se samo zabavlja. Slično i s lakoćom svoj je život i fragmente iz svojih najvećih uloga ispričao Petar Kralj u autoportretu Živeo život ja, pa ja, Petar Kralj, među javom i među snom. Očarao je publiku uvjerljivim prelaskom u različite uloge pune duha ili pak poigravanjem nježnošću poezije.

Ako je suditi po prepunoj dvorani ljubljanske Drame iz večeri u večer, gdje su svi prostori i za sjedenje i stajanje bili zauzeti, gostovanje je u potpunosti uspjelo i samo pokazuje kolika je potreba za izmjenom među nekad bliskim kulturama. Euforični aplauzi i ovacije na kraju svake predstave bili su odraz poštovanja i želje za takvom vrsti kazališnog izraza, režije, glume i tekstova. Megalomanska zavjera između Pipana i Cvetkovića bila je više nego uspješna.

Neda Galijaš