I nije neka tema

I nije neka tema

Prva domaća premijera na ovogodišnjem Tjednu, hrvatsko-meksička koprodukcija Zaljubljena svinja, izvedena je 5. lipnja u velikoj dvorani ITD-a

Sv. Franjo na svom putu svetosti prilično se trudio oko brata magarca, lijena i komotna, svojeglava i tvrdoglava — tijela, materijalnoga dijela ljudske naravi koje nekako teško diže pogled sa sočne trave u ugodnu hladu. Dragim Franjinim rječnikom, rad meksičkog autora Vicenta Silve Sanjinesa bavi se našom sestricom svinjom. Nezasitnost koja putenost pretvara u pohotu, a nagon u zakon. (I nije baš neka tema!?)

Pretpostavljam da ovaj uvod može zaintrigirati u erotskom smislu, pogotovo što je riječ o plesnom izrazu koji se, poput ljubavi, manifestira tijelom. Zapravo, ovdje nema ljubavi u smislu fatuma, opsjednutosti nekim. (Možda je to razlika i u mentalitetu, mislim na latinoameričko poimanje ljubavi!) Ne pronalazim u predstavi Silvinu rečenicu: Nepodnošljiva snaga ljubavi okuje nam dušu, sazda nas iznova, vodi nas na raskrižje samoće i sjedinjenja... Ovdje je riječ o strasti zaljubljiva tijela, nizu kratkih zaljubljenosti, kemiji koja proradi između dvije osobe (nema spolnih ograničenja); susret se desi ili propusti; bude poetičan ili grub; bez obzira na postignutu kvalitetu kontakta, slijedi pad i praznina. Nema ništa nepodnošljivo i ništa se ne čini nepodnošljivim. Ništa nije ružno što bi smetalo ili vrijeđalo. Vrlo jasno, a opet na neki mekani, Silvin, način stilizirano.

Prva domaća premijera na ovogodišnjem Tjednu, hrvatsko-meksička koprodukcija Zaljubljena svinja, izvedena je 5. lipnja u velikoj dvorani ITD-a. Projekt je koncepcijski definiran i najavljen potkraj travnja, tijekom održavanja Platforme mladih koreografa, kada je održana radionica — audicija. Bio je to priličan događaj za zagrebačku plesnu scenu i broj prijavljenih (45) uvelike je premašio očekivanja organizatora i producenta predstave (plesni centar TALA) i pokazao glad za takvom vrstom događanja. Nakon audicije formirana je ekipa. Uz Silvu i njegova suradnika Carlosa Gabriela Martíneza nastupili su Dina Ekštajn, Ana Jurić, Ana Krajtmajer, Larisa Lipovac i Ivica Kovačević. Plesači su potpisani i kao koreografi, tek vrlo sigurno vođeni od meksičkog autora.

Predstava počinje kratkim slikama, pozicijama, rezovima svjetla koji iz tame upadaju u slike iz nečijih priča i života. Kasnije slike postaju situacije, odnosi. Plesači grade svoje nijanse likova koji imaju zajedničku i motivaciju i temu. Poput Amazonke opasna i, prema niskim meksičkim partnerima, golema Larisa Lipovac (npr. vrlo duhovit sado-mazo duet sa Silvom), izrazito scenski privlačna, gipkih i mekanih pokreta, Dina Ekštajn (neobični duet na krevetu — zidu koji daje dojam da ih gledamo odozgo), nježna, romantična Ana Krajtmajer i temperamentna, agresivna, crvena Ana Jurić, dobar su ženski dio kvarteta, dok se Ivica Kovačević uspješno snalazio, vrlo drukčiji u odnosu na suverene meksičke profesionalce. Scena (Ivo Knezović) uglavnom je tamna, poput kluba; glazbeni suradnik Alen S. je, kao disk-džokej u svojoj kabini, u gornjem desnom uglu scene. Svjetlo je uz autora oblikovao Miljenko Bergez.

Drugi dio počinje s postavljenim stolom. Boce, opijenost. Poroci idu zajedno? Lakše prevladavanje neraspoloženja i razumnih obzira? Vrlo je zanimljiv dio hodanja u magli, silueta ispred zida koji poput guste šume propušta samo krpe svjetla. Traženje po tajanstvenom području koje bi moglo biti spilja ili močvara? A više unutarnji mrak, u kojem se tetura tražeći svjetlo. Ili kaljuža. Da krmak uživa u blatu.

I na kraju voda koji moči opijene i prepuštene tijelima plesače na stolu, i oko stola. Voda koja pročišćava ili koja će od zemlje napraviti blato?

Maja Đurinović