Europske integracije i hrvatski jezik

U ponedjeljak 20. svibnja održao je u prostorijama Matice hrvatske njezin Odjel za jezikoslovlje tribinu pod naslovom »Europske integracije i hrvatski jezik«. Nastupili su prof. Marija Pejčinović, pomoćnica ministra za europske integracije, prof. dr. Maja Bratanić, moja malenkost, prof. dr. Vladimir Ivir i doc. dr. Marko Tadić. Obrađivani su najrazličitiji aspekti jezične i jezično-pravne problematike na našem kontinentu, osobito u Europskoj uniji, prije svega oni problemi koji čekaju i nas kao njezina budućeg člana. No ne manje pozornosti posvećeno je jezičnoj problematici u drugim oblicima europskih integracija, uključujući i one u kojima mi već sudjelujemo. Općenit prikaz tribine donio je »Vijenac« u prošlom broju (30. svibnja, str. 37.), a ja ću biti slobodan da iznesem neke misli iz svojega izlaganja na tribini.

Zadržat ću se u početku malo na Europskoj uniji kao najvažnijem obliku europskoga udruživanja. Jezični je problem jedan od najtežih problema Europske unije. Težina toga problema ne sastoji se samo u mnogobrojnosti i terminološko-pravnoj neusklađenosti službenih jezika samih država članica nego je tu i jedan veoma težak praktični problem — financijsko opterećenje glomaznim prevodilačkim aparatom i njegovom tehničkom opremom i još glomaznijim birokratskim aparatom koji opslužuje prevodilačke ekipe. U početku su službenim jezicima Unije priznavani službeni jezici svih država članica, tako da se svako izlaganje na bilo kojem jeziku prevodilo na svaki drugi jezik, ne samo na francuski i engleski, ili njemački. Ako je, primjerice, govornik govorio grčki, moralo se to izlaganje prevoditi na svaki drugi jezik, dakle na danski, portugalski itd. Isto je pravo vrijedilo i za službenu dokumentaciju. Jasno je kakav je kompliciran i glomazan prevodilački mehanizam zahtijevala takva praksa i kakvo je to bilo opterećenje za budžet.

Novi jezici EU

S posljednjim primanjem novih članova došlo je do već apsurdne situacije. Ulazak Austrije nije donio novih problema, Njemačka je jedan od osnivača Unije, ali ulazak Finske i Švedske značio je znatnu komplikaciju. Sada se u Uniji zapravo napušta stara praksa, ostaju u obvezatnoj uporabi samo veliki tzv. svjetski jezici. Prema tome, kada jednom Hrvatska uđe u Uniju, hrvatski ne će postati jednim od obvezatnih službenih jezika, jer će još prije nas ući nekoliko država s krajnje različitim službenim jezicima i prvobitna jezična praksa Europske unije postala bi ne samo apsurdom nego i potpunom nemogućnosti. To znači da se ne moramo brinuti za prevodioce s hrvatskoga u radu Unije, ne će biti ni mnogo novih briga za prevodioce na hrvatski. Jedino će biti mnogo veoma različitih problema s prevođenjem glavnine hrvatskih zakona, jer Unija mora imati na raspolaganju uvid u zakone svih članica. No to će se već riješiti u samoj zemlji, ali nešto je drugo važno. Mislim da Hrvatska mora biti među onim članicama koje će se zalagati da engleski ne postane jedinim službenim jezikom Unije (kakva postoji tendencija), a da se osigura i zadrži ravnopravnost bar francuskoga. Nije riječ samo o tome da Engleska (i Irska) ne bi bile jedine praktički privilegirane, niti je u pitanju samo veći izbor, ima i drugih razloga o kojima ne bih govorio ovom prilikom. U svakom slučaju, takvim bismo stavom stekli više simpatija nego što bi se zamjerili Englezima.

Dosta o Uniji, ima još europskih udruga i integracija, u nekima smo i mi članovi, u drugima ćemo to biti. Mislim da su, što se jezične problematike tiče, dva pitanja za nas važna. U raznim razgovorima bit će riječi o nekoj jezičnoj problematici. Primjerice, pregledi jezične situacije na našem kontinentu, razne statistike, rasprave o nekim jezičnim sporovima ili o jezičnim manjinama i slično. U svim takvim prilikama bit će pokušaja da se tri države iz ovoga dijela svijeta, to jest Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora tretiraju zajedno. Nisu važni razlozi i povodi za takve pokušaje, bitno je da će ih bez sumnje biti. Naravno je da se treba oduprijeti takvim tendencijama, ali pitanje je kako. Nijekati da postoji bilo kakvo zajedništvo, nema smisla. Kao kontraargument mogu nam se navesti glavni brojevi ili osobne zamjenice, gdje zaista nema nijedne razlike u jeziku Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba. No takve će nam se činjenice u svakom slučaju servirati i na to treba odgovoriti da su standardni jezici navedenih naroda formirani doduše na gotovo istoj novoštokavskoj dijalektnoj osnovici, ali da se nisu razvijali ni u zajedničkom procesu ni istodobno pa da zbog postojećih razlika, kolike god one bile, Hrvati ne mogu kao svoj priznavati tekst koji nije napisan na hrvatskom jeziku, a slično vrijedi i za ostale spomenute narode. To je sve vrlo važno — ideje u međunarodnim organizacijama odražavaju se i na shvaćanja u javnostima država članica. Nije nam svejedno ni nevažno kako će se naša jezična situacija tretirati u enciklopedijama, leksikonima, srednjoškolskim udžbenicima, medijima, filološkim studijima i slično.

Status ruskog

Drugo je pitanje službenih jezika u integracijama u kojima sudjeluju sve europske zemlje, ili će prije ili poslije sudjelovati. Tu se podrazumijeva i Rusija i svakako će se postavljati i pitanje treba li ruskom jeziku priznati status kakav imaju veliki zapadni jezici. Ne zato što je ruski jedan od službenih jezika Ujedinjenih naroda (uz engleski, francuski, španjolski, kineski i arapski), nego zbog mjesta ruskog jezika u velikom dijelu Europe. Ruski je u 19. stoljeću i nakon II. svjetskog rata imao bitno važnu ulogu u slavenskom svijetu i uopće u istočnoj polovici našega kontinenta, i takvu će ulogu i opet steći. Službeni status ruskoga jezika daje nama sličnu prednost onoj kakvu imaju zapadni Europljani s engleskim i(li) francuskim. Iznijet ću samo jednu pojedinost. Ako predavač ruskoga jezika našemu čovjeku kaže da u ruskome osnova pryg- označava ideju skakanja, naš će čovjek automatski odmah znati da prygat’ znači skakati, a prygnut’ da znači skočiti. Neslavenu je potrebno 2-3 godine ozbiljnog učenja da savlada glagolski vid.