Entuzijazam i kreativni zanos

Entuzijazam i kreativni zanos

Lagaan — Bilo jednom u Indiji, red. Ashutosh Gowariker

U posljednjih petnaestak godina znatan je ugled stekla indijska filmašica Mira Nair, čije je Monsunsko vjenčanje prošle godine osvojilo Zlatni lav u Veneciji. Taj je film koketirao s tzv. bolivudskom poetikom, tj. komercijalnim višesatnim filmovima proizvedenim u najvećem indijskom filmskom centru Bombayu, koji se odlikuju drastičnom sentimentalnošću i moraliziranjem te brojnim, narativno-dramaturški obično slabo utemeljenim, pjevano-plesnim sekvencama. Međutim, nije bilo spora da je Monsunsko vjenčanje ipak ozbiljan umjetnički film, dok je drugi međunarodno afirmiran prošlogodišnji indijski proizvod, na brojnim festivalima nagrađivan i za Oscar nominiran Lagaan — Bilo jednom u Indiji (Lagaan, 2001), na uravnoteženiji i u neku ruku intrigantniji način povezao bolivudsku poetiku i ambicioznije kreativne težnje.

Kreativni dar

Lagaan (riječ označava vrst naturalnog poreza), čija je radnja smještena na kraj devetnaestog stoljeća u malo indijsko selo što se nalazi u blizini britanskoga garnizona, ponajprije je djelo producenta i glavnoga glumca Aamira Khana te suscenarista (prema vlastitoj priči) i režisera Ashutosha Gowarikera. Gowarikerov i Khanov gotovo troipolsatni uradak prema bolivudskoj produkciji odnosi se načelno na otprilike isti način kao Ang Leejev Tigar i zmaj prema tradiciji kineskoga borilačkog filma. To znači preuzimanje žanrovskih obrazaca i intonacijskog patosa, a potom njihovu sublimaciju putem znatno sofisticiranijeg autorskog pristupa i daleko veće produkcijske razine (Lagaan je najskuplji indijski film ikad snimljen). Bitna razlika između Tigra i zmaja i Lagaana ona je autorska: Ang Lee nedvojbeno je potentniji autor od Gowarikera, što ne umanjuje neupitan kreativni dar drugoga i zanimljivost njegova filma.

Lagaan pripovijeda priču o mladom Bhuvanu (Khan), koji se suprotstavlja omraženim britanskim kolonizatorima, stavši na čelo suseljana prilikom postavljanja zahtjeva za ukidanjem nepravednog poreza. Glavni predstavnik kolonizatorske sile, opaki kapetan Russell (Paul Blackthorne), ponudi mu okladu: ako seljani pobijede njegovu ekipu u kriketu, koji je Bhuvan nazvao glupom igrom i povrijedio tako engleski nacionalni ponos, neće tri godine morati plaćati porez, ali ako izgube — platit će trostruki iznos. Oklada je prihvaćena, premda nitko od seljana nema pojma o kriketu, no neočekivanu pomoć dobiju od Russellove privlačne i pravedne sestre Elizabeth (Rachel Shelley), koja im daje instrukcije. Njezina očita naklonost prema Bhuvanu učini međutim ljubomornom zgodničku Guari (Gracy Singh), odavno već zaljubljenu u naočita mladića.

Neiskorišteni potencijali

Gowariker je svakojake sastojke umiješao u filmsku cjelinu sklopivši (povijesnu) melodramu sastavljenu od patriotizma (iz kojeg nisu isključeni ni muslimani), antikolonijalizma, društvenokritičkih primjesa (afirmacija pripadnika najnižeg sloja indijskog društva, nedodirljivih), sporta, ljubavnoga trokuta, humora i dakako mjuzikl-inserata na indijski način. Najzanimljiviji je tretman te smjese: već spomenutu ravnotežu bolivudskog pristupa i autorske sofisticiranosti Gowariker postiže smjenjivanjem ironijskoga pristupa i doslovna, nerijetko upravo socrealističkog, sentimentalizma i didaktike, na doista nesvakidašnji način kombinirajući camp i trash. Film je kao stvoren da ga se nazove postmodernističkim: kampovski odmaci, s mjestimičnim očitim osloncem u špageti-vesternima, i dojmljivom sofisticiranošću koreografirane pjevno-plesne sekvence, često snimane u dugim kadrovima plutajuće mobilnom kamerom, imponirat će tzv. zahtjevnijoj publici, dok je doslovna razina namijenjena tzv. običnim gledateljima, koji će također, dakako, uživati u pjevno-plesnim bravurama. Ukratko, riječ je o pametno napravljenu filmu čiji su neiskorišteni potencijali ostali u sjajno naznačenu, ali slabo elaboriranu ljubavnom trokutu, koji pak mnogo više nego pameću osvaja očitim entuzijazmom filmotvorstva, kreativnom zanesenošću kakva podjednako nedostaje holivudskim štancerima i hrvatskim činovničkim filmašima.

Damir Radić