Dosta dobrih partija

Dosta dobrih partija

Predrag Matvejević, Razgovori s Krležom, Prometej, Zagreb, 2001.

S Krležom se u posljednje vrijeme, kao što je poznato, događalo svašta: počevši od otvaranja dvadeset godina čuvane ostavštine do osnivanja Memorijalnog centra na Gvozdu. Ponovno se o njemu piše u novinama, štampaju se njegova djela (s time da bi novo pokrenuta edicija prvi put trebala obuhvatiti sve Krležine tekstove), a u tom ozračju izašlo je i sedmo izdanje Matvejevićevih Razgovora. No, uza sve to, čini se da se Krležu sve manje i manje čita. Ne čitaju ga, kaže jedan sveučilišni profesor, ni studenti književnosti: navodno im je težak i nerazumljiv. Doduše, studenti kojima je Krleža težak i nerazumljiv ionako nemaju što raditi na tom studiju, ali pitanje i dalje ostaje: komu je Krleža danas još zanimljiv? I danas se često izvodi na pozornici, ponekad se na njega obruše ostarjeli avangardisti i pisci koji misle da su avangardni samo zato jer javno čitaju svoje tekstove (kao da nikad nisu čuli za nekakvo Osječko predavanje), a tu su i oni koji doslovce žive od Krleže s obzirom da se leksikografski bave njegovom ostavštinom. Galerija uglednih stručnjaka, publicista, redatelja, pisaca, izdavača, političara, krležologa, pa i šarlatana, uključila se u proučavanje autorove ostavštine i naslijeđa s dvojakom namjerom: u jednih je riječ o pasivnoj recepciji koja za konačnu svrhu ima dovršetak procesa Krležine političke i književne beatifikacije, a u drugih, izdvojenih glasova, riječ je o propitivanju njegove stvarne uloge i vrijednosti unutar opusa hrvatske književnosti. S jednom bitnom razlikom: danas se pak ni jedni ni drugi više ne hvale kako su bili blizu tronu ili pak dugogodišnji piščevi intimusi: ta vremena davno su iza nas.

Za stranicu, dvije više

U tom kontekstu zanimljivo je ponovno pročitati Matvejevićeve Razgovore. Prije svega, treba napomenuti kako je knjiga tek neznatno dopunjena i proširena: u odnosu na šesto, također prošireno izdanje ima samo nekoliko stranica više. Razlog izdavanja očito je komercijalne naravi: prošla izdanja teško je nabaviti, a izdavač je osim toga vjerojatno želio iskoristiti pompu koja se u medijima uskovitlala oko Krleže. Stoga se s pravom treba zapitati: što je to toliko zanimljivo u Razgovorima da su doživjeli čak sedmo izdanje? Što se sve u recepciji Krležinih djela promijenilo u ova tri desetljeća? Čini mi se važnim spomenuti dvije stvari. Prvo, ti su razgovori (kao svojevrsna nadopuna Panorame pogleda, pojava i pojmova) zapravo dajdžest verzija otprije poznatih Krležinih stajališteao pisanju, umjetnosti, historiji, europskoj i našoj literaturi... Drugo, Matvejević nije krležolog: štoviše, Krležom se bavio mnogo manje nego neki njegovi bivši, ali i današnji suvremenici. Sveukupno uzevši, obojici autora Razgovori su koristili: Krleža je dobio svog Eckermanna i priliku da na elegantan način autorizira vlastitu intelektualnu biografiju, a mladi romanist Matvejević inteligentno je zaobišao put kroz gustu šumu servilnih sljedbenika koji su Krležu čitali po partijskom zadatku. Osim toga, poznavajući Krležinu nepovjerljivost kako prema intervjuima, tako i prema biografima (prisjetimo se ambivalentna odnosa spram Lasića) teško je bilo očekivati da taj posao obave oni koji su u čoporima dolazili da ga razgledavaju prije smrti.

U trideset godina koje su protekle od prvog izdanja dogodilo se mnogo toga: od demontiranja kulta u sjeni polemičarskih nervoza, preko prešućivanja i političkog iščitavanja, pa sve do ponovnog revivala (izdavanje Krležijane i Sabranih djela, uređenje Gvozda, politička rehabilitacija). Krležino djelo sada je materijalno dostupnije nego prije i pogodno za smirenije proučavanje: nestalo je ideološke monomanije i krležoidolatrije, a tek povremeno pojave se neke zabavno-revijalne anegdote, više vezane uz privatni život ili političke pikanterije nego piščevu literaturu.

Slapovi kićene retorike

U tom je kontekstu, da se vratim na tezu s početka teksta, Matvejevićeva knjiga opstala dulje nego neki drugi, daleko ambiciozniji biografski ili bibliografski osvrti i radovi. Razloge za to treba tražiti kako u samom pakiranju, tako i u čitateljskom horizontu očekivanja. Iako je sve ono što je Krleža imao reći ionako već napisao u knjigama, Razgovori prvi put donose sumaran prikaz piščevih stajališta, prikaz koji se čitateljima očito učinio vrlo blizak i zanimljiv; ima tu i nekoliko anegdota, intimnijih zapisa i sjećanja. No, evo u čemu leži osnovni problem Matvejevićeva ćakulanja s Krležom: svaka knjiga razgovora koja pretendira da bude više ili manje intiman, a u svakom slučaju istinit zapis nečije intelektualne biografije uvijek se afirmativno odnosi spram autora / intervjuirana subjekta: to je uostalom potpuno normalno i legitimno. Često se dogodi i da se osoba koja društveni angažman i privatni život iznosi čitateljima na pladnju prikazuje u najboljem mogućem svjetlu, zaboravljajući da intimna sjećanja ne valja iznositi u slapovima kićene retorike: no i to je lako shvatiti, ljudi su tašti, a pisci pogotovo. No teže je shvatiti zbog čega se oni koji se odluče na ukoričenje memoarskih zapisa ne odvaže postaviti i poneka prava pitanja o kojima bi se mogao i trebao povesti pravi R/razgovor, tj. dijalog: takva su pitanja one praznine, šutnje i šupljine na koje nailazimo kad Krleža zahtijeva da se isključi magnetofon. Unatoč tome, Razgovori su solidna literatura u kojoj, kako bi rekao sam autor, ima dosta dobrih partija. Matvejević se dakako ne upušta u demontažu kulta ličnosti, ali ne ide ni linijom krležoidolatrijskog konformizma. Razgovori su preživjeli zato jer je preživio i sam Krleža, čija se gigantska sjena pokazuje snažnijom i otpornijom nego što to u zbilji jest.

Tonči Valentić