David Fincher

David Fincher

U povodu filma Soba panike

I prije nego što je snimio prvi igrani film, David Fincher (1962) bio je jedan od najzanimljivijih mladih redatelja Amerike. Pozornost je privukao videospotovima s kraja osamdesetih, kojima je doveo taj tada još uzbudljiv medij do visoke razine sofisticiranosti. Emuliranje ekspresionističke tradicije u Madonninim spotovima Express Yourself i Vogue, kao i dovođenje institucije supermodela u zenit putem spota Freedom ’90 za Georgea Michaela, učinili su Finchera veoma vidljivom osobnošću. Njegovi su spotovi bili sukus svega što sam u spotovima volio: vrhunski dizajnirani, besprijekorno ritmični i često ikonoklastični, odavali su sigurnu ruku sofisticirana stilista i vizualnog pripovjedača koji spot promišlja jezikom velikog ekrana. Već tada Fincher se doimao superiornim komercijalnim kriterijima svoga posla.

Najneočekivanija činjenica koju sam o Fincheru tada doznao bila je da je još kao tinejdžer radio u Lucasovoj tvrtki ILM, kao operater kamere za doslikane kadrove: prvi naslov u njegovoj filmografiji tako je Povratak Jedija. Nije loše za početak, složit ćete se: no umjesto da stvara karijeru u struci koja će sljedećih godina redefinirati čitavu filmsku produkciju, Fincher se dohvatio spota, osnovavši 1987. tvrtku Propaganda s nekolicinom kolega. Iz nje su s vremenom ponikli redatelji poput Dominica Sene, osobe koje odgovaraju popularnoj predodžbi spotovskoga redatelja s mnogo stila i malo supstancije. Fincherova sposobnost zadržavanja i nadilaženja pozitivnog naslijeđa spota tim je više iznimna. Ipak, bilo je vrlo vjerojatno da će već s prvim igranim filmom propasti.

Otuđenost tuđinca

Obradovala me vijest da je upravo Fincheru povjerena režija filma Alien 3. Činilo mi se da producenti tog serijala imaju savršenu osobu: nije li i Ridley Scott potekao iz reklama? Nažalost, konačni je rezultat zaostao za uspjesima koje su polučili Scott i James Cameron. Fincher je za probleme filma najmanje bio odgovoran: preuzevši projekt iz ruku Vincenta Warda, preuzeo je i niz nesumjerljivih vizija tona, radnje i smisla, koje su scenaristi svaki dan prerađivali i faksom mu ih dostavljali na set. Imajući to u vidu, Alien 3 (1992) uspio je barem kao elegija: jednako otuđena u muškoj koloniji kao i sam lik tuđinca, Ripley je ovdje morala nadići borbu sa svojom najgorom morom i prihvatiti je kao dio sebe same. Ta jungovska parabola ostala je ipak zagušena pod teretom brojnih nekoherentnosti, pa se činilo kako će Fincherov razmjeran uspjeh u danim okolnostima ostati nezapažen. Na svu sreću, koju godinu potom sastavio se sretan splet okolnosti, koji je pred Davida Finchera postavio pravi spoj predloška, teme i suradnika. Rezultat je postao jedan od ključnih filmova devedesetih.

Scenarij Andrewa Kevina Walkera Sedam imao je milenijsku tjeskobu koju je Alien 3 tek natuknuo, kao i sve potencijale za nadilaženje žanrovskih klišeja koji su ondje ostali jedva naznačeni. Fincher je sav potencijal teksta majstorski razvio u film koji vizualnim i auralnim ozračjem ne trpi nikakve kompromise. Istodobno, uspio se othrvati svim pokušajima studija da film učini vedrijim i probavljivijim — te je tako, paradoksalno, došao do najvećega hita u karijeri. Već pri prvom gledanju bio sam uvjeren da je Sedam (1995) jedan od ključnih naslova devedesetih. Vrijeme mi je dalo za pravo: ukupni žanr trilera o serijskim ubojicama, potaknut Demmeovim filmom Kad jaganjci utihnu, ovdje je doživio vrhunac, istodobno postavljajući kriterij složenosti koncepta koji današnji Hollywood više i ne nastoji nadmašiti.

Dokidanje dokolice

Sljedeći Fincherov projekt samo u njegovoj karijeri može značiti predah. Igra (1997) u središte stavlja želju suvremenog čovjeka da nadiđe dokonost udobne egzistencije: premda će cjelokupan proces očuđavanja svakodnevice poprimiti oblik paranoičnog trilera, u konačnici će se pokazati dijelom samoga sustava. To smirujuće razrješenje može razočarati, no samo ako se iz vida izgube tangente duboka nespokoja o kojima film ovisi, a koje nije moguće na kraju zavezati u urednu narativnu mašnicu. Od njih će Fincher u svom sljedećem filmu isplesti najkompleksniju tapiseriju karijere.

Klub boraca (1999), zasnovan na sjajnom prvom romanu Chucka Palahniuka, dosad je najkoncentriraniji iskaz Fincherovih stilskih, sadržajnih i konceptualnih dosega. Mnogima je Sedam draži film, možda i stoga što Klub boraca zahtijeva veću suspenziju nevjerice: no film koji nastoji jednim potezom — udarcem, dapače — predočiti Zeitgeist urbane, muške, bijele Amerike, izvrnuti ga naglavce, i k tome ga još izdevetati, lako će biti optužen za prekomjernu ambicioznost u vremenu koje ne trpi velike izlete iznad prosjeka. Fincherov je rizik bio velik: naizgled anarhičan, usmjeren ne samo protiv establišmenta već i protiv ukupnoga potrošačkog stanja svijesti, Klub boraca ostavlja na cjedilu i sve one koji bi htjeli stati uz njegova anarhistička načela — jer njih, pak, prokazuje kao plod psihopatologije. Ni jednom segmentu publike nije se lako identificirati s filmom: njegov kult stoga nije pozamašan, a ni utržak nije bio osobit, tako da je Fincher bio primoran igrati na daleko sigurnije karte u nastavku karijere.

Soba panike (2002) jedna je takva karta: Nemoguća misija 3, koju Fincher upravo snima, druga.

Takvi filmovi pokazuju koliko je Fincheru zapravo lako stvoriti film koji će studiju donijeti prihod i vratiti mu priliku da radi ono što voli. Zanimljivih projekata u Fincherovoj bližoj budućnosti ima podosta. Do tada se moramo zadovoljiti pronalaženjem sitnijih zadovoljstava u filmovima poput Sobe panike — recimo, usporedbom motiva progonjene žene s onima iz Aliena 3 — jer, ma koliko komercijalan morao biti, Fincher ne može prikriti ključnu, autorsku osobinu svoje ukupne karijere.

Vladimir C. Sever