Čudovišta izvan ormara

Monsters’ Ball, red. Marc Forster

U elizabetinskoj Engleskoj krvnici su uoči smaknuća slavili svoj krvavi pir natopljen potocima alkohola. Ta morbidna ceremonija u staroengleskom je vokabularu poznatija kao bal čudovišta. Otud i originalni naslov povremeno uznemirujućega filma Marca Forstera, inače Švicarca, dakle, pripadnika nacionalne kinematografije čiji je broj ukusnih filmaša obrnuto proporcionalan broju ukusnih sireva (izuzev Alaina Tannera, moram priznati da bi mi lakše bilo nabrojati trojicu velikih sineasta iz Burkine Faso nego trojicu velikih sineasta iz Švicarske). Stoga je Forster očito u pravom trenutku shvatio da je najpametnije nastaviti autorsku karijeru u dijaspori, kao što je to učinila većina njegovih švicarskih kolega. Samo što se plesni koraci u Igri sudbine uvježbavaju u rasističkom ozračju američkog Juga. Dakako, Forsterov film budi asocijacije i na potoke suza radosnica koji su se u noći Oscara slijevali niz lice njegove isprane heroine (Halle Berry). No, koliko su njezine suze bile shvatljive i oprostive, s obzirom da je ipak riječ o prvoj Afroamerikanki koja je osvojila pozlaćenu statuetu u kategoriji vodeće glumice, toliko su neshvatljive bile reakcije dijela kritičara uoči oskarovskih nominacija, poput Nicka Roddicka iz časopisa »Sight & Sound«, koji je naveo da Akademija nikad nije bila naklonjena autorskim inovatorima i ikonoklastima, pa zato Forster nije ni mogao računati na Oskara. Ipak, Forsterov film nije ništa manje oskarovski od Genijalnog uma. Što se pak tiče njegove inovatorske uloge, Igra sudbine tek priziva duhove Tennesseeja Williamsa i Williama Faulknera u minucioznom skiciranju agresivnoga južnjačkog mačizma. Zamislimo mladoga Marlona Branda kao inkarnaciju Hanka u pripijenoj znojnoj potkošulji kako umjesto »Stelaaaa!« urla »Leticiaaaa!«. Kao što možemo lako zamisliti starog Bucka Grotowskog kao umirovljenu varijantu Joea iz istoimena filma Johna G Avildsena (obojicu portretira Peter Boyle).

Etičke i klasne razlike

Imamo, dakle, tri osamljene generacije rasističkih zatvorskih čuvara poljskih korijena: stari Buck, njegov sin Hank, inače kapetan zatvorskog teama za egzekuciju, te Hankov senzibilni sin Sonny. A tu je i alkoholizirana konobarica Letitia, koja živi sa svojim korpulentnim sinom, u koju se Hank zaljubljuje, nakon što je napustio posao krvnika i pretvorio se u istinskog samaritanca, proganjan krivnjom zbog Sonnyjeva samoubojstva. No, povrh njegovih etničkih i klasnih razlika, odnos Letitije i Hanka stenje pod još težim balastom. Udovica Letitia ne zna da je upravo Hank prošetao njezina muža zelenom miljom i izvršio njegovu egzekuciju (igra ga neponovljivi Sean Combs, poznatiji među hip-hop fanovima kao P. Diddy). Dakle, situacija u kojoj se našla Letitia neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj se našao protagonist najnovijeg filma braće Dardenne (šifra: Fils), kad on počne slijediti jednog dječaka iz zanatske škole, premda njegova opsesija dječakom nije pedofilska, kako bi se to u prvi mah dalo naslutiti, nego je dječak ubojica njegova sina. Samo što je rukopis braće Dardenne, za razliku od Fosterova, daleko suzdržaniji i koherentniji. Što se pak tiče Letitijina sina, njegova sudbina neće biti nimalo ljepša. Tragedije i krivnje počinju se gomilati na južnjačkoj pokretnoj traci.

Katarza i iskupljenje

Dakako, odnos stolara i dječaka rezultirat će neizbježnom katarzom i iskupljenjem, kao što će se to dogoditi Hanku i Letitiji. Prije toga, morat ćemo prijeći i dvije provokativne erotske scene, kojima bismo više vjerovali da Forster nije u jednoj od njih zaprijetio našem voajerskom oku teškim komadima pokućstva, premda one na svoj specifični način pričaju priču: u prvom slučaju, seks je trgovina, otuđenje i osamljenost, a u drugoj čežnja, strast i istraživanje. No, redatelj će istodobno prokockati dobitnu kombinaciju koja se mogla iskorisititi daleko intrigantnije, kao u slučaju prizora u kojem Letitijin muž prije smaknuća stavlja pelenu ili sekvence u kojoj Hank vadi iz obiteljske fotelje sinov potrošeni metak. Ostatak špila utrošen je na patetičnu filmsku lekciju o međuljudskoj toleranciji, pričom o dvije ranjene duše koje pokušavaju ignoriranjem vlastitih identiteta i snagom osjećaja iskorijeniti duhove iz vlastite prošlosti. Iskupio se tek donekle, začinivši finalne kadrove dostatnom dozom ambigviteta, nakon što su sudbine njegovih protagonista emotivno završile u mračnom tunelu, iz kojega se na njegovu drugom kraju još ne može razabrati tračak svjetlosti.

Dragan Rubeša