Čežnja za izmjenom mjesta

Čežnja za izmjenom mjesta

Damir Radić, Jagode & čokolada; džepna poezija, Vuković & Runjić, Zagreb, 2002.

Damir Radić afirmirani je filmski kritičar koji već godinama sustavno objavljuje u periodici, a dobar je i kao televizijski kritičar. Također, Damir Radić prilično je afirmiran pjesnik i čini se da su ta dva područja — film i televizija — ključne riječi za razumijevanje njegova stihotvorstva, to jest da su mediji šifra za Radićevo imaginarno, onaj snoviti prostor u kojemu Radić pjesnik, unatoč rijetkim eskapadama (sjećanje na djetinjstvo i slično) — voli boraviti. E sad, zatvoreni prostori, to jest zatvori, čini se, mogu mnogo dati i biti vrlo obećavajući ako je zatvoreniku unutra ugodno. Osim toga, iznutra se uvijek može pobjeći.

Jurnjave između kaktusa

Moglo bi se reći da je Damir Radić, s obzirom na određeni prirodni razvoj svakog pisca ili pjesnika, sa svojom poezijom, uz povećanu dozu erotike, nastavio točno na onom mjestu gdje se zaustavio prije nekoliko godina s prvom zbirkom. Pišući u to doba o Lovu na risove, bio sam ugodno iznenađen šarmom i svježinom tema kojima se Radić probio i usjekao u korpus tadašnje produkcije i postavio neke nove norme. Bila je riječ o eskapizmu, o nesvakidašnjem izmještanju na Divlji zapad, na Istočnu obalu, Meksiko... bila je riječ o romantičnom segmentu hrvatske poezije koji je Tonko Maroević ispravno opisao filmskim, to jest filmičnim. Gledano kroz takvu vizuru činilo se da Damir Radić kroz vlastitu privatnu mitologiju daje posvetu stanovitim filmovima, djelima koja su ga na poseban i teško odgonetljiv način dirnula — ili čak stripovima, tipa Tex Willer ili Blueberry. Također sam zapazio da stvarnost — tada iznimno aktualna u nekih mladih autora — probija kroz njegove stihove poput govorne pogreške. I zbilja se kroz sve te vendersovske vožnje Istočnom obalom ili jurnjave između kaktusa po meksičkoj granici zrcalila naša neurotična stvarnost ranih devedesetih, koja se onda nudila kao neuroza; kao grč rata i tranzicijskoga divljeg kapitalizma; i tek se trebala uobličiti u nizovima knjiga takozvane stvarnosne, tranzicijske proze. Ali i u nekim svojim bolnim i katarzičnim procesima, od mafijaških ubojstava do neuspjele privatizacije, političkih kriza, kao i sve veće nekritične novinske obrade i trivijalizacije umjetnosti. Ovdje se nipošto ne stavljam na stranu intelektualnog elitizma, dapače, ali smatram da smo blizu suprotnoj krajnosti i da je takozvana demokratizacija medija, tiska, proze i poezije otišla do krajnjih granica — ali čini se da tako i treba; realnost uvijek treba sagledati u cjelini, kakva god ona bila.

Sjećajući se govorne pogreške, te pompozne frojdijanske fraze, sjećam se i koncentracije kojom sam pročitao prvu Radićevu zbirku, koncentracije i kondicije, koja je u međuvremenu dobrim dijelom isparila u apatiji tranzicijskoga raspleta i sivoj i teškoj svakodnevnici. Odjednom je moja pozornost skliznula s fenomena na razloge i motive, pa mi to sad malo nedostaje u ovoj novoj zbirci. Radićeva romantična težnja ostaje prisutna: njegov snažni poriv za putovanjem, pa makar ono bilo čisto duhovno, poriv za izmjenom mjesta, za divnim bijegom — kako je naglasio jedan aktualni njujorški pisac; dakle, u Radićevoj poeziji ostaje prisutan romantični, poetični nerv putovanja.

Duh ruske dekadencije

Ali zašto? Koji je dublji razlog tome lutanju? Zbog čega se u toj zbirci osjeća duh ruske dekadencije, zov prastarih konkvistadora, okus američke velike krize, ili njuši miris foknerovskih revolvera i prastarih osveta? Ako već ne možemo proniknuti u motiv, onda se mogu pozvati na banalniji razlog: dakle, gdje je okvir, okvirna priča; dodatni napor autora da urazumi vlastite porive? Gdje je metapozicija, želja da se sve objasni; velika priča kojom nas majstori paklenog šunda drže napetima do kraja?

Ovako Radić ostaje na onom mjestu gdje je stao, na zanimljivom i šarmatnom mladenačkom lutanju, na rascjepkanom romantičnom panoptikumu, na brzom i naglo izmjenjivu kaleidoskopu ideja, slika i zemljopisnih područja, na filmičnosti i na posvetama stripu, u jedinom opravdanju da dostigne razinu šunda, koji nas sve više guta i koji nam unatoč svemu postavlja kriterije. Takva je, na primjer, pjesma Interwiev, u kojemu Oriana Fallaci intervjuira Jayne Mansfield. Ta je pjesma prožeta nepobjedivim šundom, to jest istinom medijske laži, naporima nižeg stvaranja, lažne i uzaludne ljudske demijurgije — da parafraziram Bruna Shulza, iz Traktata o manekenima, tog velikog ljubitelja bofla. Čini se da Damir Radić ostaje u okvirima fenomenologije i spiritualnosti medija, da pleše po tamnoj strani tvornice snova i uživa u tome. Ima u tome nešto edvudovsko. Ako je toliko tvrdoglavo unutra, onda u tome treba ustrajati, jer mi se čini da s ovom zbirkom nipošto nije sve rekao, da je ona tek manji intermezzo u njegovu daljem radu i da može potegnuti još više i dalje; o tome svjedoči nekoliko duljih pjesama. I opet bih preporučio prozu, kao moj subjektivni savjet, jer je pogodnija za dulje forme.

I za kraj bih se osvrnuo na eskapizam, jer je taj pojam često korišten u negativnom, ocrnjivačkom i podcjenjivačkom smislu i nosi u sebi duboki paradoks, kao i mnogi drugi pojmovi kojima se operira u javnosti. Sve u svemu, ocrnjivački smisao ove riječi vrlo je sužen u njezinu inače mnogo širem značenjskom polju. Na primjer, po toj logici cjelokupna književnost mogla bi se nazvati eskapističkom; pa čak je i život vrsta iluzije. Ili, zar nisu eskapisti bili vrlo hrabri ljudi, Harry Houdini, najveći od svih, primjerice?

Rade Jarak