Bez posvećenja i strasti

Bez posvećenja i strasti

Što se dogodilo s Angelinom Preljocajem? On nije mogao na putu kroz godine pogubiti svoj koreografski talent, ali je očito zanemario razlog zašto postavlja Posvećenje proljeća

Osnovana 1984. godine, Compagnie Preljocaj postaje potom Koreografski nacionalni centar u Champignyju sur Marne du Val de Marne, a 1996. uspostavlja se Ballet Preljocaj sa sjedištem u Cité du Livre u Aix-en-Provence. Francuski koreograf Angelin Preljocaj do danas je realizirao dvadesetak koreografija, a koreografirao je i za velike baletne ansamble poput Ballet de l’Opera de Lyon, Ballet de l’Opera de Paris i New York City Ballet. Na repertoaru Ballet Preljocaj nalazi se devet njegovih koreografija, od dueta do velikih formi i iz različitih faza njegova rada, a balet broji 24 plesača. Govorimo dakle o institucionalnom baletu sa stalnim repertoarom i plesačima, te ispunjenim itinerarom gostovanja. Na 19. tjednu suvremenog plesa, 6. lipnja u zagrebačkom HNK, Ballet Preljocaj predstavio se dvjema koreografijama: Un Trait d’Union, nastalom 1989, i Posvećenjem proljeća, koje je premijernu izvedbu imalo prošle godine u suradnji s baletom Staatsoper iz Berlina.

Un Traid d’Union muški je pas de deux, prepoznatljiva plesnog rječnika francuske škole suvremenog plesa osamdesetih, kao i iz tog vremena prepoznatljive zvučne slike (skladatelj: Marc Kahnne), koja samo koristi ulomke Bachova Petog klavirskog koncerta da bi gradila vlastiti elektronički, pitki, gotovo radiofonijski zvučni zapis, plesno podatnu i privlačnu zvučnu sliku u kojoj su izvođači prisutni i dahom i zvukovima svakodnevice. Nije problem prihvatiti tu koreografiju kao primjerice kreativni odslik svog vremena, jednostavan muški duet koji propituje na vrlo općenit način (ne)mogućnost (intimne) komunikacije ili pitanje samoće u dvoje, ali je upitna izvedba dvojice plesača koji koreografsku građu korektno izvode, no bez ikakva poniranja u plesni problem, bez dorađene izvođačke energije, bez nadahnuća, bez plesnotehničkog majstorstva, a s viškom glumljene emocije i nekontrolirana mimskog izražaja.

Hommage Djagiljevu

S mnogo više uzbuđenja očekivao se drugi dio večeri — Posvećenje proljeća. Znali smo da je Daniel Barenboim želio dirigirati Stravinskog, i to baš kao balet, pa je Preljocajevo Posvećenje proljeća na berlinskoj premijeri orkestar pratio uživo. Nama u Zagrebu je, dakako, slijedila glazba s vrpce, ali i nova snimka te Barenboimove interpretacije bila je već razlog za očekivanje užitka. Kao i sjećanje na gostovanje triju koreografija Angelina Preljocaja, sredinom devedesetih, također u HNK. Tada je to bio Hommage aux Ballets Russes, Parada i San o ruži (koreografirano 1993) te Svadba (koreografirana 1989). Te tri koreografije bile su dostojan hommage velikom Djagiljevu i njegovu revolucioniranju baleta i plesa, a Preljocaj je iskazivao suptilnost, emocionalnost i razumijevanje velikih prethodnika. Njegov San o ruži nježno se priljubljivao uz slavni Fokinov predložak, a Svadba dvojca Igor Stravinski/Bronislava Nižinska bila je energično i strastveno interpretirana uvođenjem i lutaka mladenki koje plešu taj svadbeni običaj. Posvećenje proljeća dočekali smo, dakle, kao svojevrstan nastavak Preljocajeva bavljenja Djagiljevim.

Gaćice na gležnjevima

Predstava počinje u tišini. U pozadini scene na praktikablima koji predstavljaju onisko brdašce prekriveno travom i koje će se tijekom predstave klizeći scenom rastavljati i sastavljati sjede muškarci, šest plesača u crnim hlačama i jednobojnim košuljama, ali naglašeno jarkih (crvena, žuta, plava...) boja. Plesačice, njih također šest, jedna po jedna, u prednjem dijelu scene, polako skidaju gaćice i zauzimajući pozu raširenih nogu ostavljaju ih na gležnjevima. Počinje glazba i one plešu neko vrijeme s tim spuštenim gaćicama do gležnjeva, a onda ih odbace blizu sebe, što je muškarcima znak da (oduševljeno) krenu po njih — po taj dio ženskog donjeg rublja i da potom nastave plesati. Potrebno je naglasiti da tijekom predstave plesačice nakon tog skidanja ostaju u konvencionalnim (pomodnim?) suknjicama s prorezom, majicama bez rukava i poslije crnim čipkastim grudnjacima. Napominjem i to da je nedvojbeno kako njihovo skidanje donjeg rublja funkcionira tek kao kazališni znak, a nikako provokacija, jer odmah uočavamo kako plesačice ispod suknjica nisu nage, nego ponovno konvencionalno odjevene u neupadljivo donje rublje u kojem se lako može plesati.

Flashback: Prisjećam se predstave Montažstroja u kojoj su dvije plesačice na početku predstave skinule gaćice ostavši u crnim haljinicama, otplesale cijelu predstavu u snažnoj, burnoj i uvjerljivoj interakciji sa svojim muškim partnerima, s golemom količinom opasnih skokova, padova, podrški, okreta, a da njihova stvarna nagost ni jednog trenutka nije bila eksplicitna, ali zato uzbuđujuća i kazališno provokativna.

Nepripremljen kazališni znak

U Preljocajevoj koreografiji taj znak na početku bio je beznadno banalan, osobito kad su se oglasili zvuci Stravinskog. Pomislila sam na trenutak da će Preljocaj u Posvećenju proljeća plesno promišljati, možda, vulgarnost našeg doba, ali ne. Predstava neduhovito i baletno patetično tretira Posvećenje proljeća kao simplificiran problem muško-ženskog seksualnog odnosa. Nižu se unisoni dueti koji bi trebali značiti uzbuđenje, žudnju, sve plamenove tjelesnosti, ali njih je šest, uvijek istih parova, koreografirano u plesno glumatanje i simuliranje strasti. Koreografski je jako mnogo unisonih sekvenci cijelog ansambla od dvanaestak plesača/plesačica koje bi trebale sugerirati spektakularnost, kao nadomjestak istinskoj energiji, tako da mi se u nekoliko trenutaka učinilo kako, namjerice apstrahirajući dakako veliku glazbu Stravinskog, sve sliči mjuziklu i dobro oblikovanim mjuzikl-točkama. Na kraju predstave na složenim praktikablima brdašca s travom pojavljuje se jedna naga plesačica i pleše već poznate nam sekvence. Ta njezina nagost djeluje kao mnogo puta viđen i ovdje nepripremljen i nedjelotvoran kazališni znak. I mogla sam prizivati Manetov Doručak na travi i skandal koji je ta slika izazvala, ali ova slika na sceni, kao i cijelo ovogodišnje gostovanje Ballet Preljocaj, nije pobudila nikakvo receptivno uzbuđenje.

Posvećenje proljeća ozbiljan je i zahtjevan, izazovan i dakako lijep kreativni problem. Prvi je tu koreografiju za Djagiljeva postavio Vaclav Nižinski. Poslije su se mnogi i slavni i manje slavni koreografi sučeljavali s tim divom glazbene i koreografske povijesti, primjerice: Maurice Bejart i Pina Bausch. Što se dogodilo s Angelinom Preljocajem? On nije mogao na putu kroz godine pogubiti svoj koreografski talent, ali je očito zanemario razlog zašto postavlja Posvećenje proljeća. Svoj osobni, duboki, ozbiljni i strastveni razlog. Ne, nije uspostavio dijalog ni sa Stravinskim ni s Nižinskim, a nije nas uvjerio ni u svoju želju da to učini.

Katja Šimunić

Snimio Sandro Vlahović