Arhitekt – policajac prostora

Arhitekt – policajac prostora

Suvremena nizozemska arhitektura jedna je od vodećih u svijetu, arhitekti su na iznimnoj cijeni, a umjetnost građenja važna je sastavnica nacionalnog kulturnog identiteta

U posljednjem desetljeću našim prostorima zavladao je opći grabež na svim područjima, što je rezultiralo osobito teškim posljedicama za hrvatski urbani i prirodni okoliš. Nesmiljenoj devastaciji urbane supstancije, baštine i krajolika uzduž i poprijeko hrvatskoga teritorija, od preizgrađenosti obale do betoniranja zagrebačkih podbrežja, pridonijeli su i sami arhitekti sluganskim odnosom prema nezasitnim apetitima i merkantilističkim porivima naručitelja novosteka. Moralni pad i žalosno urušavanje digniteta struke posljedice su ne samo neimaštine i opće duhovne krize nego i organizirana nereda koji se manifestira u obliku apsolutne dominacije privatnog nad javnim i pojedinačnoga nad zajedničkim.

Svjedočeći tu eroziju urbaniteta i zagađenje građenjem kao arhitekt, ali i predsjednik nekadašnje »Čip-ove« Komisije za prelijepo, mnogo se puta prisjetih izreke moga profesora Nevena Šegvića o arhitektu kao policajcu prostora. Profesor je Šegvić, kojem se ove godine navršava desetogodišnjica od prerane smrti, bio iznimna ličnost u svakom pogledu, a posebno je bio sjajan u svojim promišljanjima o arhitekturi. Tako je i ovom duhovitom sintagmom lucidno definirao ulogu arhitektonske profesije kao najpozvanije u pitanjima prostora, čija je primarna zadaća očuvanje ravnoteže artificijelnog i prirodnog okoliša, odnosno, kako bi se to reklo suvremenim rječnikom, održivi razvoj. Iako je raubanje hrvatskoga prostora posljednjih godina, što zbog nesposobnosti arhitekata, što zbog spretnosti raznoraznih majstora konzaltinga i inženjeringa, demantiralo Šegvinu izreku, jedan recentni nizozemski primjer snažno potvrđuje njegovu tezu.

Arhitekti na cijeni

Suvremena nizozemska arhitektura jedna je od vodećih u svijetu, arhitekti su na iznimnoj cijeni, a umjetnost građenja važna je sastavnica nacionalnog kulturnog identiteta. S obzirom na veliku napučenost i prijeteću totalnu urbanizaciju, gospodarenje prostorom važno je strateško pitanje na koje veliki utjecaj ima rijksbouwmeester, vladin savjetnik za područje izgradnje i zemljišnog menedžmenta. Na prestižnoj i utjecajnoj funkciji vladina arhitekta u rangu ministra sada se nalazi jedan od vodećih nizozemskih arhitakata međunarodne glasovitosti Jo Coenen (1949). Coenen je čovjek prakse, a ne birokrat karijerist, odabran zahvaljujući stručnim referencijama, a ne političkoj podobnosti ili prijateljsko-rodbinskim vezama. Njegov bogati opus uključuje čuvena ostvarenja poput zgrade Nizozemskog arhitektonskog instituta (1988) u Rotterdamu ili opsežna projekta obnove kvarta Céramique u Maastrichtu, gdje je kao projektant i supervizor tijekom desetogodišnjeg procesa bio odgovoran za sve faze realizacije, od master-plana do oblikovanja većeg broja zgrada i detalja urbanog dizajna, a zahtjevna funkcija vladina arhitekta, na koju je imenovan 2000, za Coenena je nedvojbeno novi izazov u izuzetno plodnoj karijeri. Za razliku od stanja iz sedamdesetih, rijksbouwmeester nije više državni arhitekt, planer i supevizor planiranja i izgradnje javnih građevina, nego glavni redatelj nacionalne arhitekture sa presudnim utjecajem na odluke što će se, gdje i zašto graditi i tko će projektirati.

Funkcija rijksbouwmeester utemeljena je početkom 18. stoljeća kao pozicija dvorskog arhitekta. U 19. stoljeću, usporedno s osnutkom moderne države, dolazi do njezine redefinicije kao arhitekta zadužena za određene tipologije — muzeje, zatvore, škole i spomenike, u rangu ministra, a od 1924. rijksbouwmeester je šef javnih građevina zadužen za kreiranje službenoga stila, sukladna slici koju vlada želi promovirati unutar i izvan zemlje. Tijekom 80-tih njegova pozicija evoluira u smjeru konzultanta-koordinatora koji više usmjerava procese i otvara prostor za druge arhitekte nego što daje primjer vlastitom projektantskom praksom.

Veliki projekti

Na njegov prijedlog vlada odobrava regionalne projekte velikog mjerila, programe javne izgradnje (s postupnim premještanjem investicija iz javne u privatnu sferu) i novi način izbora arhitekata s oslanjanjem na mlade snage po izričitoj želji vladina arhitekta.

Imenovanjem Joa Coenena, arhitektura na početku novoga stoljeća ponovo osvaja poziciju od nacionalne važnosti, povrativši presudni utjecaj na procese planiranja, programiranja i menedžmenta, koji je ponešto opao u prethodnim desetljećima. Osnutkom Ateliera Rijksbouwmeestera u Den Haagu Coenen teži neutralizaciji uloge vladina arhitekta i kreiranju istraživačkog ureda za otvaranje prostora djelovanja arhitekture i srodnih disciplina. Njegova hrabrost u preuzimanju odgovornosti za velike projekte od značajna utjecaja na nizozemske gradove i krajolik, u rasponu od autocesta i linija brze željeznice, preko rekonstrukcije gradova i stambenih zona do velikih javnih građevina poput obnove amsterdamskog Rijksmuzeja, potvrđuje tezu o presudnom utjecaju arhitekta na nacionalni prostor. Smjestivši svoj ured uz kraljičinu rezidenciju, Coenen je uputio jasnu poruku političarima o potrebi nove vrste središnjeg arhitektonskog planiranja, a sukladno vremenu inaugurirao novu metodologiju zasnovanu na interdisciplinarnom dijalogu studijsko-istraživačkih grupa, stručnjaka i vodećih arhitekata, što rezultira redefiniranjem arhitekture same kao multidisciplinarne aktivnosti i oblikovanja, ali i nadalje u ulozi policajca prostora.

Vinko Penezić