Anatomija jednoga džepa

Anatomija jednoga džepa

»Bune se stalno zaposleni umjetnici koji dosta zarađuju te umirovljenici s honorarima«, izjava je čelnog čovjeka kulture u koju se ne može odmah povjerovati. To je prodaja onoga pod bubrege i nalikuje službenim izvješćima na kraju godine kako je jedan umjetnik ili književnik platio najveći iznos poreza pa obični smrtnik (kao nekoć) još više zamrzi inteligenciju i voli samo onu poštenu, tj. jadnu i siromašnu (stoga mu je posve normalno da se posljednja politička šuša vozi u jaguaru a da najveći književnik nosi po ulicama najlon-vrećicu)

Doista, svojevremeno je slavni um čuvara državnoga pečata imao pravo kada je tvrdio (a on je baratao dostupnim činjenicama) da mozak u Hrvata vrijedi dvije marke. Koliko vrijedio da vrijedio, bio podcijenjen, ili precijenjen došao je i on na red i na kakvu-takvu cijenu. Naime, u krpanju ugojenoga tustog organizma državnog aparata i ozonskih proračunskih rupa stvorenih od predizbornog vizionarstva i od odlučno možda, basnoslovni honorari umjetnika i pisaca velika su korist onima kojima su njihova prometala bila nekoć sasvim dobra, a sada više nisu (za benzin uvijek dobro dođe). Bilo kako bilo, može radovati da smo ma koliko jeftin bio, dospjeli i do mozga. Pronalazi se način da iz njegovih napora u državnu kesu padne i koji cekin kako bi se nahranila ta debela guska proračuna. Ta je mužnja iz moždane kore umnih i dovoljno blesavih Hrvata na pragu.

Pustopoljina i Bandić

Prepušteni tako novom maštovitom punjenju proračuna, bez ikakve zaštite, kulturnjačka čeljad ostaje nezaštićena na pustopljini u sredini u kojoj Bandić — svojim novcem, dakako — uređuje Krležin Gvozd, a Čačić — svojim novcem, dakako — gradi jeftinije stanove i preporučuje usput mladim i sposobnim ljudima da odmagle iz zemlje. I već se danas studentski i učenički ugovori o radu dodatno opterećuju jer je jedan student zaradio silne pare koje je potom oprao u veš-mašini.

Tijekom svih ovih godina razotkriva se mehanizam vladanja (gdje se ljubav i novac domoljuba pretakao u zavjete i zaklade) i nepomućeno se gleda anatomija starih-novih navika, dok se iščekivanja i strpljenja ljudi — ne samo u kulturi — pretvaraju u pravi pelin i ojađenost. I kako se upravo sada cijedi posljednji novčić od siromaška i naivaca koji ugovaraju poslove koji uglavnom obavezuju njih i nikoga drugoga, koji poniženi nazivaju i pitaju i za ono malo novca koje (im) nikako ne stiže i koji žive od milosti, samilosti i dakako entuzijazma, te se nevolje ne samo nastavljaju nego i pojačavaju. A ako se i prethodni ministar nasukao na sprud famoznoga poreza na knjigu (PDV), drugi se eto ljuljuška na predloženom zakonu o doprinosima na autorske ugovore o djelu i na doprinosima za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. I zna se da će umjetnička roba poskupjeti, ali se točno ne zna tko plaća razliku toga poskupljenja (naručilac, umjetnik, pisac, izdavač). Ministar će to pripisati neinformiranosti drugih premda u sve to ni sam ne unosi više jasnoće.

Književnik s vrećicom

»Bune se stalno zaposleni umjetnici koji dosta zarađuju te umirovljenici s honorarima«, izjava je čelnog čovjeka kulture u koju se ne može odmah povjerovati. To je prodaja onoga pod bubrege i nalikuje službenim izvješćima na kraju godine kako je jedan umjetnik ili književnik platio najveći iznos poreza pa obični smrtnik (kao nekoć) još više zamrzi inteligenciju i voli samo onu poštenu, tj. jadnu i siromašnu (stoga mu je posve normalno da se posljednja politička šuša vozi u jaguaru a da najveći književnik nosi po ulicama najlon-vrećicu). Nestale milijarde i pljačke u svakoj pravnoj državi izazivaju druga pitanja i posve druge odgovore. Ovdje preostaje da se samo zaviri u prazni džep ljudi koji žive o koncu i koji jedva krpaju kraj s krajem.

Ive Šimat Banov