Zaustaviti udar na honorare

Zaustaviti udar na honorare

Pod blagim nazivom istraživačkog novinarstva često se krije svašta. Kriju se tajne policije, tajni dosjei, veze u kriminalnom, političkom i kvazipolitičkom miljeu i naravno da iz toga često van ne izlaze prave informacije, nego su to tempirane senzacije sa, vrlo često, jasnim ciljevima što se treba postići

S predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Dragutinom Lučićem razgovarali smo o najaktualnijim pitanjima vezanim uz novinarsku profesiju: novim doprinosima na honorare, mirovinskom fondu HND-a, novom zakonu o medijima, medijskom monopolu, senzacionalizmu i istraživačkom novinarstvu, novinarskoj etici, glasilu HND-a, »duševnoj boli«, prisutnosti civilnog društva u medijima, karikaturi kao obliku društvenog komentara i internetskom novinarstvu.

Predložena nova izdvajanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za honorarne suradnike i za dodatne honorare ljudi koji su zaposleni na prvi pogled donose veća prava honorarcima, no pitanje je koliko bi honoraraca u slučaju povećanih izdvajanja uopće imalo priliku raditi i s kolikim honorarom. Kako bi se po vašem mišljenju ta zakonska promjena odrazila na novinarsku profesiju?

— Hrvatsko novinarsko društvo prosvjedovalo je protiv prijedloga, kao i zbor novinara koji okuplja upravo honorarce i freelancere. Mi mislimo da na taj način neki ljudi samo pune budžet, da su opterećenja u bruto-iznosima mnogo veća i da zapravo nikakav rezultat za naše honorarce neće biti postignut. To znači da će vlasnici, procjenjujemo, smanjiti opseg honorarne suradnje jer je ona za njih sada čak i sa smanjenim porezom na dohodak skuplja. Drugo, teško je vjerovati da će oni te ljude normalno zaposliti kao i ostale zaposlene jer im je i to problem. Svakako će se dio posla dodati na zaposlene, broj će se honoraraca smanjiti, a čini mi se i visina honorara. S druge strane, tim davanjima ljudima nisu zajamčena neka osobita i posebna dodatna prava. Vi znate da nemaju pravo na invalidski dio osiguranja, a ne zna se zašto bi netko tko je u mirovini plaćao doprinos za mirovinski fond.

Postoji niz činjenica koje svjedoče da je zakon jako nezgodno sročen i složen, a da ne spominjem i nespretno izložen. Mi smo kao HND protiv donošenja tog zakona, premda ga naš sindikat zagovara. To je jedina točka u kojoj se nismo složili. Sindikat misli da će se nekim drugim zakonskim odredbama ili novim zakonom kompenzirati nova davanja, odnosno da će nekim drugim zakonom novinari nešto novo dobiti, ali ovaj zakon ulazi u proceduru i može biti donesen, a kad će taj drugi biti i što će u njemu biti, mi to ne znamo.

Kada bi porez na dohodak na honorare bio smanjen u toliku iznosi da on u potpunosti pokrije tu razliku, onda bi to bilo pozitivno. No, sadašnji prijedlog predviđa smanjenje predujma koji plaćaju poslodavci na 15 posto, pa to smanjenje ne pokriva 36 posto novih izdvajanja, a osim toga bi razlika u porezu na dohodak pala na leđa autora, koji bi na kraju godine morao platiti 35 posto, što tzv. olakšicu za novinare, umjetnike, znanstvenike pretvara u dodatni porezni teret...

— Zato je prijedlog izrazito štetan. Za sada novinari imaju olakšicu od 40 posto, kojom se u biti koriste poslodavci, dok umjetnici imaju pravo na dodatno oslobođenje od poreza od 25 posto. I novinarima bi se trebala priznati ta dodatna olakšica.

Kako komentirate zakon o medijima i ono što je ministar kulture najavio?

— Mi smo imali u vezi s tim u Opatiji seminar na kojem smo razmatrali teze i radne naslove u novom zakonu. Ja ih ocjenjujem dosta dobrima, premda mi se u nekim aspektima čine prereguliranima. Nešto što treba biti samoregulirano, regulira se zakonima. Razumijem intenciju u nekoj tranzicijskoj zemlji, gdje vlada dobar dio medijskog kaosa, gdje se ne poštuje privatnost i intima nekih anonimnih ljudi, da ne govorimo o javnim osobama koje su pod posebnom lupom, gdje ima toliko kršenja etičkih pa i svih drugih normi i zakona, očito je da s otvaranjem najširih mogućnosti za slobodu medija treba potencirati i odgovornost. Taj zakon sadrži taj elemenat za suzbijanje monopola i na medijskom tržištu, čak i kada se tiče reklamiranja u medijima. Kako će to u konačnici izgledati, ne znam, a procedura za taj zakon trajat će gotovo godinu dana.

U nekim je medijima, osobito prigodom pokretanja propalog dnevnog lista »Republika«, bilo dosta govora o tzv. aferi Grupo. Smatrate li da postoji tendencija nekih privatnih izdavača da steknu medijski monopol?

— U naravi je kapitala da ide dok može. Kapital se hoće vječno oplođivati, a ako mu vi ne stavite neke brane, on će to i činiti. Kod nas postoji Europapress holding. koji je u mješovitom vlasništvu Ninoslava Pavića i njemačke firme Waz. Waz je prema mojim informacijama razorio medijsko tržište i medije i u Rumunjskoj i u Bugarskoj, no u Hrvatskoj nije. Davao sam intervjue i za njemačke listove, pozivao sam ovamo u nekoliko navrata predstavnike jednog od najvećih sindikata koji štiti novinare, a dva stručnjaka, doktora medijskog prava, iz Beča su došli ovamo da besplatno razgovaraju s Nijemcima iz EPH o kolektivnom ugovoru. Postoji zakon i sad je ipak u najvećem izdanju EPH, a to je »Jutarnji list«, potpisan kolektivni ugovor.

Neka pravila igre uspostavljena su na nacionalnoj razini. U ovim tezama za zakon je navedena odredba da će se, ukoliko neki medij prijeđe u Hrvatskoj 40 posto tržišta, smatrati monopolistom, i u tom trenutku vlasnik je dužan dio prodati nekomu. Drugo, postoje klauzule koje govore o prikrivenom kartelu, tj. da figurirate kao tri vlasnika a u biti ste jedan.. U medijima, vlasništvo muža i žene ne tretira se kao dva vlasništva, nego kao jedno. Postoji niz mjera koje bi taj monopol trebale suzbiti. Kako će praksa ići, ne znam. Mislim da je u nas sindikat dosta jak i da priprema nacionalni kolektivni ugovor koji će onda regulirati neke stvari koje se tiču tržišta radne snage. I na medijskom tržištu neka će ograničenja biti zadana, no u našim zakonima imate neka prava kojima se naše kolege u redakcijama ne koriste, pogotovo statut javnog glasila, što je pravno ime za statut redakcije, koje daje velike ovlasti redakciji, odnosno novinaru, prema vlasniku, bez obzira bila to država ili privatnik.

Postoji li sada po vašem mišljenju medijski monopol u nekim područjima?

— Prema agenciji za suzbijanje monopola ne postoji, prema našim procjenama isto tako ne postoji. Kada pogledate novinsku scenu, »Večernjak« još ima veću tiražu od »Jutarnjeg lista« a i ostala izdanja EPH, osim »Globusa« i »Jutarnjeg«, nisu na nacionalnoj razini osobito propulzivna. Mislim da su oni prilično daleko od toga da se tretiraju kao monopolisti.

Hrvatska televizija još emitira na tri programa, i ima više od pedeset posto medijskog prostora. Kako ocjenjujete stanje na Hrvatskoj televiziji i stupanj njezine nezavisnosti od politike?

— Zakon o HRT-u je s jedne strane dobar, a s druge nije predvidio neke moguće situacije zbog nedostatka prakse u prošlosti. S jedne strane postoji vijeće HRT-a, s druge strane menadžment televizije, a jedan i drugi imaju posebne ovlasti. Između ta dva dijela nema prave komunikacije, a čini mi se da nema ni komunikacije između glavne urednice i direktora. To je problem na organizacijskoj razini. Svi znamo da su tamo loši međuljudski odnosi i da dolazi do velikih sukoba.

U zakonu su zapisani rokovi do kada bi se trebali razdvojiti radio i televizija i navedeno je da će jedan televizijski program ići u privatizaciju. Možemo biti kritični prema programima privatne televizije, ali moramo shvatiti da se javna televizija razlikuje od komercijalne televizije jer je na pretplati i ima posebne zadaće koje proizlaze iz toga što mi svi to plaćamo, dok komercijalna televizija ono što mi dajemo u pretplatu treba najprije zaraditi da bi startala od iste pozicije. Ona bira svoje programe prema vlastitom nahođenju i očekivanju gledanosti, a ne prema zahtjevima javnosti, Vlade, Vijeća HRT-a, itd.

Nama je u svakom slučaju potrebna još jedna komercijalna televizija na nacionalnoj razini koja će u nekom dijelu konkurirati ovakvoj televiziji, koja sada ima gotovo monopolistički položaj. Pozitivno je da postoji Vijeće HRT-a u kojem nominalno nema niti jednog predstavnika političkih stranaka ili parlamenta, iako znamo da mimo toga lobiji rade. No tako je vjerojatno svugdje u svijetu gdje vlada demokracija. Naš je zahtjev da Vlada poštuje ono što postoji u postojećem zakonu i da što prije, kada dođe do razdvajanja, pristupi izradi novih zakona, jer se ne zna kako će se djelovati po postojećem zakonu ako s jedne strane bude televizija, s druge radio, s treće odašiljači; koja će tijela upravljati tim medijskim kućama, na koji način? To je zadaća koja stoji pred vladom i parlamentom. Na koji će način biti razriješeno, ne znam, i bez obzira na to što imam informacije da se na tom razdvajanju već radi, mislim da će na televiziji oko toga biti još dosta problema.

Kako sa stručnog stanovišta ocjenjujete program Nove TV, a kako OTV-a?

— Novu TV rijetko gledam, a od većine kolega čujem da je to više džuboks nego prava televizijska kuća, baš kao i OTV, te vam mogu reći da nisam osobito sretan s načinom na koji oni rade svoj informativni program. Živimo u slobodnoj zemlji; ja nisam predsjednik žirija za nagrade nego predsjednik novinarskog društva.

Za mene je bitno da se ljudi drže kodeksa časti novinarskog društva, odnosno principa i načela struke u koju spada i svojevrsna etika. Ako se toga drže, da li su oni lijevi ili desni ili srednji, ja u to nemam pravo ulaziti. Bilo je i nekoliko incidenata. Nedavno su se iznosile aluzije na seksualnu orijentaciju jednoga našeg člana i mislim da je to ne samo kršenje medijskih načela, već i kršenje elementarnih ljudskih prava. Mene ne zanima tko s kim ljubuje, važno je kako radi svoj posao.

Koje su se vama televizijske emisije uopće činile kao najuspješnije?

— Meni su sve emisije iz kulture vrlo dobre i zanimljive. Teško je, recimo, književnost na televiziji tako atraktivno prikazati, ali čini mi se da se to radi vrlo dobro. Moram reći da nisam televizijski manijak, ali ima emisija koje se ne bave izravno svakodnevnom politikom već nekim drugim ljudskim djelatnostima za koje, moram priznati osobo imam više afiniteta nego za politiku. Rade ih obrazovaniji ljudi višega stručnog standarda. I jutarnji program zna biti lijep i simpatičan, čak i napravljen zanimljivo i za odrasle. Glupo je govoriti da su to dosadne teme. Za mene su političke teme, dosadnije unatoč tome što smo svaki dan izloženi skandalima. Emisije koje se bave znanošću, kulturom u užem smislu, koje se bave nekim drugim temama vezanima za djecu, za zaštitu slabijih grupacija, znaju biti vrlo dobre i zanimljive, ali nažalost ne i tako gledane kao informativno političke, a dijelom svoju slabiju gledanost duguju tome što nisu u najatraktivnijim terminima.

Kako ocjenjujete prisutnost civilnog društva u informativnim i drugim emisijama?

— Imam osjećaj da se polako, vidim i u ponekim institucijama koje brinu o važnim državnim stvarima, uočava sve više predstavnika civilnih udruga. Imamo jako puno civilnih udruga, ali njihov utjecaj je, osim nekoliko njih koje možemo nabrojiti na prste jedne ruke, minimalan i zanemariv. Ali od nečega se mora početi. Možda bi upravo javna televizija, ili bi bolji naziv bio civilna televizija, upravo civilnom aspektu društva trebala predavati veće značenje. Moram se ograditi — ne radim strogu granicu između onog što se zove civilno i političko društvo, jer se oni isprepleću. U svakom aspektu društvenog odlučivanja u jednom trenutku civilna inicijativa mora postati politička ako ima kakvu ozbiljniju tendenciju, a i ova politička mora na neki način tendirati ka svojoj civilnoj realizaciji. Ako neki čovjek ili grupacija štiti pse u Zagrebu, ona prije ili kasnije mora doći do parlamenta da se tamo utvrdi neki zakon koji će te pse zaštititi. Prema tome, ta civilna inicijativa na neki način postaje političkom jer se u parlamentu mora donijeti neka konačna odluka.

Hrvatsko novinarsko društvo je pokrenilo mirovinski fond. Možete li nam nešto reći o njemu?

— Mislim da je to najznačajnija inicijativa HND-a danas. Mi želimo imati svoj fond, a on spada u treći stup. Pogodnost toga fonda u odnosu na druge vrste štednje jest u tome što ćemo mi svakog onoga tko pristupi fondu stimulirati sredstvima HND-a, što znači da će korisnik nakon stimulacije društva i stimulacije države na kraju godine na svom računu imat oko četrdeset posto sredstava više nego što je sam uplatio. Tko štedi dvadeset godina, ako je mjesečno uplaćivao dvjesto kuna, kad uđe u mirovinu imati će oko devetsto do tisuću kuna mjesečno, gotovo tri do pet puta više. To je izuzetna pogodnost i upravo sada krećemo na teren da bismo našli ljude koji bi nam prikupili zainteresirane da možemo krenuti u to. Mislim da je to osobito dobro za mlade ljude koji su u honorarnoj suradnji. Često dobro plaćenim honorarcima nitko ne plaća mirovinsko ni zdravstveno, pa će barem kroz taj treći stup imati neku pogodnost. Već sada mi i svim svojim umirovljenicima, članovima koji imaju manje od 2100 kuna svaki mjesec, nadoplaćujemo mirovinu do tog iznosa i vjerujem da ćemo uskoro i podići tu granicu.

Kako ocjenjujete važnost karikature kao oblika komentara zbivanja?

— Mislim da karikaturista imamo premalo, da bi se karikaturama trebala dati veća važnost i tim ljudima značajnije mjesto u javnom životu no što ga sada imaju. Davora Štambuka dobro poznajem, imali smo jedan razgovor, on je imao nekoliko izložbi i dobio nekoliko nagrada, ali mislim da naša javnost još uvijek karikature prečesto doživljava kao svojevrsnu neozbiljnost. Mi smo kultura u kojoj se desetljećima za ozbiljno uzima ono što je patetično i to je veliki problem s hrvatskim narodom. Ozbiljnost doživljava kao smrtnu ozbiljnost, a ne kao nešto što je uistinu ozbiljno. Slovenci gotovo svakodnevno na naslovnoj stranici »Dela« imaju karikaturu koja komentira neki važni događaj, kao i »Le Monde« ili neke talijanske novine. To je važna stvar jer je s jedne strane ozbiljna, a s druge karikatura ironizira i ono što mi mislimo da je prestrašno i najvažnije na svijetu. Skepsa nas malo čisti i daje nam da razmislimo i o sebi, ne samo o drugima.

Vaše glasilo »Novinar« postaje sve jače, opsežnije, sa zanimljivijim temama, iako još uvijek donekle staromodno...

— Njemu se puno toga može prigovoriti. Znate onu poslovicu da postolari za sebe rade najslabije cipele, pa možda i mi kao i novinarsko društvo ne radimo ogledni i primjerni list. No čini mi se da je ono za naše članstvo važno, a ne možemo ni previše sredstava u to utrošiti. Neke ključne informacije koje članstvo treba doznati ovim putem su dostupne. Čini mi se jako važnim održavati list potpuno otvorenim i dopuštati svojim članovima da izraze vlastito mišljenje o svojoj organizaciji, pa i pismima protiv vodstva HND-a. Na kraju krajeva, oni plaćaju članarinu i imaju pravo zahtijevati nešto. To je u svakoj demokraciji tako...

Devedesete su kod nas označile snažniji prodor žutila u novinarstvo koje prije za hrvatske novine nije bilo karakteristično. Smatrate li da se taj trend smirio nakon promjene vlasti ili je još jači?

— Nije se smirio. On polako jenjava, ali jako sporo. Od ostalih kolega iz Europe čujem da u svim tranzicijskim zemljama taj trend žutila raste. Nažalost, čujem da je počeo uzimati maha i u zemljama Europske unije više nego prije, tj. da su se pojavile vrlo čudne tendencije novinarstva koje će nositi teret odgovornosti u ujedinjenoj Europi. Kod nas postoji opasna kombinacija nečeg što je ozbiljan informativni dnevnik ali i nečeg što je dio bulevarskog tiska. Kada idem vlakom do Rijeke, uzmem križaljku pa je rješavam da mi prođe vrijeme. Tako i netko na Zapadu kada uzme bulevarski list gleda grudi manekenke, čita tko je koga prevario i sl., ali to ne uzima ozbiljno. To mu se nudi kao potrošna roba za zabavu da mu prođe vrijeme, a kada uzme ozbiljan list onda u njemu traži najvažnije informacije o stvarima koje ga okružuju, jer on kao subjekt političkog, ekonomskog ili kulturnog života želi znati što se zbiva budući da na neki način mora odlučivati o tome što se zbiva oko njega. Kod nas, na žalost, toga nema, imamo mnoštvo dezinformacija, imamo napade na privatnost i intimu ljudi, imamo slučajeve koji ne da su kršenje naših etičkih normi, nego krše sve moguće zakone i konvencije. Kod nas se imenom i prezimenom navede žrtva seksualnog zlostavljanja, identificiraju se djeca koja su bila žrtve ili počinitelji krivičnih djela ili čak pedofilije. To je neprihvatljivo.

Također imamo bombastične naslove ispod kojih nema ništa, vara se čitatelje. Imamo i dobrih primjera, mladih ljudi u ozbiljnim novinama koji ozbiljno rade, a na nama bi bilo da upravo njima pridonosimo da steknu pravu specifičnu težinu u medijskom prostoru, koju je teško napraviti.

Koliko Hrvatsko novinarsko društvo može utjecati da se ipak povuče granica između kvalitetnog istraživačkog novinarstva i senzacionalističkog novinarstva koje kreira i izmišlja afere umjesto da ih otkriva?

— Kod nas se pod tim blagim nazivom istraživačkog novinarstva često puta krije svašta. Kriju se tajne policije, tajni dosjei, veze u kriminalnom, političkom i kvazipolitičkom miljeu i naravno da iz toga često vani ne izlaze prave informacije, nego su to tempirane senzacije sa, vrlo često, jasnim ciljevima što se treba postići. Pokušali smo to suzbiti na niz načina — pojačali smo kodeks časti; već tri godine traje radionica Kultura dijaloga, gdje specijalizirani novinari razgovaraju s predstavnicima najosjetljivijih državnih i društvenih zanimanja — sa sucima, liječnicima, predstavnicima vojske i policije, onima koji štite mladež, onima koji se bave socijalnom politikom; da bi se iz toga dijaloga dvije strane bolje upoznale, da se vidi što je za javnost a što nije, gdje treba stati, gdje zaštititi ljudski integritet bez obzira na potrebe javnosti da sve zna. Nešto malo se time postiže, ali još ne onoliko koliko bi htjeli da stvarno bude učinjeno.

Učestale su tužbe za duševnu bol. Gdje je po vama granica odnosno gdje prestaje sloboda novinara da kritizira i istražuje, a gdje to postaje utuživo?

— Mi nismo filozofi ni pjesnici nego novinari. Činjenica je svetinja u novinarstvu. Mi se ne bavimo ontologijskim istinama, nego se pukim činjenicama. Kad imate činjenice, možete imati ovakav i onakav komentar, i ako taj komentar ne vrijeđa, napravili ste dobar posao. Najčešće činjenice govore same za sebe, one same sebe komentiraju. Međutim, kod nas se događa da se činjenice ne poštuju i gotovo se stalno pišu komentari u kojima se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, integritet. Prema tome, za mene je problem kako ujednačiti ove zahtjeve za definiranje duševne boli. Vrhovni sud je obećao da će sa sucima održati jedan sastanak pa da za iste vrste prekršaja budu iste kazne, a s druge strane oni koji ne rade uredno svoj posao moraju plaćati. Ako električar dođe u vašu kuću i zapali je, onda on mora i platiti odštetu. Neki izdavači kažu da će propasti ako budu plaćali toliko, pa onda neka natjeraju svoje novinare da rade u skladu s načelima svoje profesije. Onaj tko loše radi, mora propasti. U tom pogledu nisam niti malo sentimentalan.

Osobito sam osjetljiv na vrijeđanje običnih ljudi koji nemaju obrambenih mehanizama, žive u malim mjestima, obješeni su na stup srama, a pri tome im se ne tiska čak ni odgovor onima koji su ih prije oblatili. Na koji način da se taj čovjek zaštiti nego da ode na sud i tuži? S druge strane, mi smo radije za to da takve stvari rješava naše Vijeće časti. Ono je neke stvari riješilo i kanalizirali smo niz slučajeva, umjesto da se ide na sud da naše Vijeće časti donese neki moralni pravorijek. Nemamo sankcije kojima nekoga možemo zatvoriti. S druge strane, prvi put je sud u Rijeci uvažio jednu odluku Vijeća časti i oslobodio novinara odgovornosti, uzimajući u obzir da je struka utvrdila da on radi u skladu s načelima struke. To je slučaj novinara lista »La voce del popolo«. On je oslobođen na sudu, ali u obrazloženju se u dva navrata navodi da je pogledu izuzetno važan bio pravorijek Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva. Prema tome, postoje mehanizmi, ali ne postoji dovoljni konsenzus među novinarima da je to tako. Imali smo niz napada na Vijeće časti upravo onih koje je Vijeće osudilo. Tvrde da Vijeće nije kompetentno, da su to sve kupljeni ljudi, Pavićevi ljudi. Naravno da u Sudu časti ima nekih iz EPH, no to što su ti isti ljudi u roku šest mjeseci osudili tri čovjeka iz svoje kuće, nikog od onih koji napadaju ne zanima. Članovi Vijeća časti izabrani su na skupštini i odgovaraju skupštini i stvarno smo u društvu napravili trodiobu vlasti. Ne mogu nikome iz Vijeća časti doći kao predsjednik i reći da nešto napravi.

Spomenuli ste problem komentara, i doista je čest slučaj da se novinski komentari ne zasnivaju na činjenicama već na senzacionalističkim naslovima, za koje se nerijetko utvrdi da nemaju osnove, poput slučaja navodnog vrijeđanja sindikalnih vođa od strane ministra kulture, no ima i znatno težih primjera...

— S tim sam i počeo. To je problem čak i cijele generacije novinara koji su odrastali u novinarskom pogledu bez pravog uredničkog mentorstva. Oni su svi postali relativno dobri stilisti, stalno pišu komentare, ali u dobrom dijelu pišu komentare na nepostojeće činjenice. Polaze od pretpostavke i na tome se temelji cijeli komentar. Ja sam to doživio na svojoj koži. Neki put ne znam ni sam kako reagirati na to — ako reagiram, na neki ću način potvrditi takvu glupost, a ako to ne učinim, nisam uspješno demantirao. Jedan je od velikih problema da se ne shvaća što novinarstvo u suštini jest. Novinarstvo je prvo činjenica, a onda sve drugo.

Kako ocjenjujete situaciju na radiju? Privatne stanice uglavnom imaju loš odnos prema informativnim emisijama...

— Mislim da tu postoji niz problema. Kolege me obavještavaju o problemima s informativnim programom i ispunjavanjem uvjeta koncesija; druge silne probleme. Sada jedna grupa uz podršku Pakta o stabilnosti pri Hrvatskom novinarskom društvu radi na novim zakonima o medijima; vjerojatno će tu biti uključeni javni radio i televizija, gdje će po prvi put biti jasno iskazane obaveze ali i načini inspekcija. U novom zakonu o medijima to je navedeno, što znači da bi državna uprava opet trebala dobiti jedan odjel, inspektorat koji bi kao i tržišni inspektor odlazio i kontrolirao da li se držite onog što ste zapisali kada ste dobili koncesiju.

Radio traži neku obavezu, čak se razmišlja o tome da bi se moglo stimulirati onoga tko ima više informativnog programa, bez obzira na to što komercijalna radio-postaja obavlja i dio funkcija koje obavlja javni radio.

U posljednje vrijeme stvorio se novi oblik novinarstva, cyber-novinarstvo. Kako HND reagira na te promjene?

— Ovdje smo prije par mjeseci po prvi put organizirali zbor novinara tih medija i unutra su dvije grupacije — ima onih koji prikupljaju informacije preko Interneta za svoje novine, te oni koji imaju svoj portal, svoju elektronsku novinu. Oni su sad u jednom zboru. Neki dan su mi se javila dva novinara iz Pule koji su jako zainteresirani za to, i možda će taj zbor nešto novo donijeti. I u ovim tezama za novi medijski zakon u obzir se uzimaju nove tehnologije i isto se tako tretiraju po prvi put. Ako radimo zakon o medijima za 21. stoljeće, moramo uzeti u obzir da su se pojavile neke nove vrste načina informiranja ljudi koje prije nisu egzistirale.

Koji je po vama odnos novinarstva i kulture u Hrvatskoj?

— Ministarstvo kulture je postalo ključno mjesto gdje bi se trebala voditi briga o medijima, u zakonodavnom smislu i svakom drugom, i ono će se vjerojatno uskoro kompletirati i opremiti za tu vrstu posla. Važno je da se u tezama za novi zakon po prvi puta hrvatski mediji tretiraju kao dio hrvatske nacionalne kulture, čime se dobiva na specifičnoj važnosti koja dugoročno nosi vrijednost po sebi. Do sada su postojali oni komunistički, poput Ministarstva za informiranje koje je ordiniralo kako je htjelo i gospodarilo medijima, a onda smo imali fazu velikog pritiska na medije koji su na papiru bili ničiji, a zapravo su uvijek pod državnom paskom. Sada imamo fazu u kojoj je dio medija ušao u određenu vrstu anarhije; tako oni doživljavaju slobode. Mislim da bi tretman medija kao kulturne nacionalne vrijednosti mogao omogućiti novi metodički pristup i medijima — kako njihovoj slobodi, tako i njihovim odgovornostima.

Nekad smo, bez obzira na to što smo imali lošije medije nego danas, imali veću čitanost onih medija koji se specijalizirano bave kulturnim događanjima. Svi oni skupa, pa i »Vijenac« koji je među njima najvažniji, nemaju još uvijek dovoljno publike. Oni bi i u svojoj medijskoj promociji morali biti agresivniji da dođu do čitatelja, a vjerujem da, bez obzira na pad kulturnog nivoa u Hrvatskoj u odnosu na neka druga razdoblja, još uvijek ima ljudi koji su zainteresirani za kulturu, pa i vrhunsku kulturu.

Razgovarao Zlatko Vidačković