Virtuoz harmonike

Marc Breitfelder — iznenađenje Varaždinskog festivala tradicionalnog jazza — 2002.

Usna harmonika nije u jazzu baš čest instrument, iako njegova povijest seže zapravo u davnu prošlost te glazbe, bluesa i prvih orkestara iz dvadesetih godina. Hammie Nixon, te napose Sonny Terry, popularizirali su taj instrument, ponajprije u interpretacijama bluesa, što mu još i danas daje važno mjesto u toj glazbenoj sferi. Tek će poslije usna harmonika u rukama Larryja Adlera, Buddyja Lucasa, te napose Belgijanca Jeana Toots Thielemansa, svoje relativno skromno, ali ipak važno mjesto dobiti i u mainstream-jazzu. S druge je strane, jamačno baš zbog svoje relativno rijetke uporabe, usna harmonika nerijetko tretirana jednako u gotovo svim glazbenim sferama, pa se tako organiziraju razna lokalna, europska i svjetska natjecanja svirača usne harmonike, bez obzira kojoj vrsti glazbe sudionici pripadali. No ovdje je dakako riječ o bluesu i jazzu pa je utoliko i veće iznenađenje prve večeri 8. međunarodnog festivala tradicionalnog jazza u Varaždinu, svojom pojavom i nastupom priredio do sada slabo nam poznati usni harmonikaš Marc Breitfelder. On je na varaždinski festival došao kao član Blues & Boogie Dua, pomalo neuobičajena sastava, u kojem je uz njega nasutpio još samo profilirani pijanist i vokalist Georg Schroeter. Njih dvojica, što je s obzirom na stilove jazza koje izvode zanimljivo, dolaze iz njemačkoga grada Kiela. Da je Breitfelder izniman umjetnik i svirač usne harmonike najviše razine, postalo je svima jasno već nakon prvih taktova odsviranih u Koncertnoj dvorani varaždinskog HNK. On ponajprje jest profilirani interpret bluesa, pa slijedom toga i stila boogie-wogie, ali je evidentno da je kadar svirati i drugo, što je publika odmah prepoznala.

Svjetski viceprvak

No u svijetu Marc Breitfelder i nije tako nepoznat. Još je godine 1993. na svjetskom natjecanju za najboljeg usnog harmonikaša osvojio naslov vice-prvaka, što istina podsjeća na športsku terminologiju, ali daje i relevantnu ocjenu, budući da u ocjenjivačkim sudovima takvih natjecanja sjedi uvijek niz eminentnih glazbenih stručnjaka iz cijeloga svijeta. Vodeći proizvođač usnih harmonika Hohner iz njemačkoga grada Trossingena također redovito organizira natjecanja usnih harmonikaša u tom gradu, a godine 1966. Marc Breitfelder jedini je europski majstor na tom instrumentu na međunarodnom natjecanju koji organizira Federation International de L’Harmonica. Tu je njegov nastup ocijenjen kao breathtaking — nastup koji oduzima dah! Koristeći se s nekoliko dijatonskih i kromatskih usnih harmonika, Breitfelder postiže nevjerojatan zvukovni spektar u rasponu od najdubljih do najviših, falsetnih, ali ipak temperiranih tonova. Kakav odnos prema usnoj harmonici ima, uočljivo je i iz gotovo emotivnog održanja instrumenta. Osjećaj za blues i 12-taktnu formu, u tom su glazbeniku do te mjere ugrađeni, da bismo ga, ukoliko zatvorimo oči, mogli stilski bez daljega zamijeniti s nekim od obojenih autentičnih američkih interpreta, ali samo stilski, budući da za sada ne bilježimo ni jednog američkog usnog harmonikaša koji posjeduje takvu, upravo zapanjujuću tehniku tog malog instrumenta. Uz to za razliku od mnogih Breitfelder ne lijepi instrument za pokretni, već svira na fiksni mikrofon, i jedini mu je izlet bila izvedba uz polunapunjenu čašu piva, čime je postigao još jedan, dodatni sordinirani zvučni efekt. Breitfelder se uza sve to predstavlja kao autor niza vlastitih originalnih skladbi te sa Schroeterom zajednički napisanih blues-tema, poput Walking, Still Alive i Ruch Hour, a njegava je solo-interpretacija vlastite kompozicije Station to Station varaždinsku publiku digla na noge!

U svemu tome iznenađuje pomalo činjenica da Marc Breitfelder ima u ovom trenutku iza sebe svega dva CD-a. Prvi, nazvan prema njegovoj skladbi Still Alive, ostvaren je u formaciji dua sa spomenutim Georgom Schroeterom, s kojim već godinama uspješno nastupa i žanje uspjehe po europskim zemljama i Sjevernoj Americi. Drugi je disk realiziran s američkim gitaristom i vokalistom Jackom Cookom, i u formaciji kvarteta, a u tom je programu Breitfelder uglazbio i tekstove nekih američkih blues-autora, primjerice Arthura Big Boy Spiresa, Juniora Parkera i Silasa Hogana.

Razdragana publika

Uz sve što je u ovom tekstu navedeno, valja dodati da Marc Breitfelder jako voli svirati. Nije primjerice izdržao slušajući kvartet Bernie Mallingera kako izvori blues Route 66, nego se spontano popeo na pozornicu i u izvedbi pridružio Austrijancima, a ubrzo ga je slijedio i partner Georg Schroeter, pa je tako nastao pravi mali jam, koji će se nakon koncertnog dijela u još opuštenijem ozračju nastaviti u podrumskoj sceni varaždinskoga HNK Zvonimir Rogoz. Na tom jam-sessionu, koji je već postao zaštitnim znakom varaždinskih festivala jazza, Marc Breitfelder i Georg Schroeter te članovi kvarteta Bernieja Mallingera susreli su se i zajednički zasvirali i s našim blues-dečkima iz Zaboka i iz duga AP/LP Low Voltage, usnim harmonikašem Tomislavom Golubanom i gitaristom Antom Prginom. Zajedničkom muziciranju u raznim kombinacijama na zadovoljstvo brojne i razdragane publike nije bilo kraja!

O majstoru usne harmonike Marc Breitfelderu zacijelo će se još u svijetu bluesa i jazza mnogo čuti.