Vatrena Aldonza

Vatrena Aldonza

Predstava se doista počela odvijati kada je na scenu stupila vatrena Aldonza — Ljiljana Čokljat. Njezini divlji pokreti, jurenje po sceni i izobličavanje lica u grimase odjednom su podigli moral i onima na sceni i onima pred njom

U četvrtak i petak, devetog i desetog svibnja, u kazalištu »Komedija« gostovali su solisti, zbor i orkestar HNK iz Osijeka. Na programu je bio mjuzikl Čovjek iz Manche Dalea Wassermana (glazbena drama), Mitcha Leigha (glazba) i Joea Dariona (tekst).

Zapravo, Čovjek iz Manche u početku se zvao Ja, Don Quijote i bio je kazališna predstava koju je Wasserman, prema Cervantesovu predlošku, napisao za televiziju. Već nakon prvog emitiranja na CBS-u postalo je jasno da Ja, Don Quijote lako može prerasti u mjuzikl. Posla su se prihvatili skladatelj Mitch Leigh i tekstopisac Joe Darion te su stvorili izvanserijsko djelo koje svakako nije pripadalo u klasičnu brodvejsku produkciju.

Povijest Čovjeka iz Manche mnogo toga objašnjava: na primjer, početak predstave, gdje u prvi trenutak gledatelja zabljesne šarolikost kostima i pozadina nalik na zidine srednjovjekovnog dvorca (ubrzo ćemo saznati da je to inkvizicijski zatvor), ali ga ubrzo počne zamarati minimalno zbivanje na pozornici. Premda ispunjena glumcima i glazbom, pozornica je tijekom uvertire djelovala prazno — tu i tamo neki se glumac pomaknuo ili je prošetao s jedne na drugu stranu scene, a vrhunac scenskog pokreta bila je grupa žena koje su se (iz nepoznata razloga) odjednom digle sa svojih sjedećih pozicija, stale na sredinu pozornice i tu ostale oformivši krug i pokušavajući uvjeriti publiku da njihovo tromo klimanje i otvaranje ustiju znači živo žensko brbljanje.

Početno razočaranje

Početak Čovjeka iz Manche razočarao je svakoga tko je od početka očekivao akciju, ples, smijeh i pokret. Šteta, jer se uvertira, kao i svi ostali nepjevani glazbeni brojevi, u mjuziklu mogu efektno ispuniti baletom ili nekim drugim scenskim događanjem. Nakon beskonačne tri minute scenski gotovo nepomična ali glazbeno aktivna uvoda, uslijedilo je pričalačko objašnjenje što? kada? gdje? i zašto?. I taj je dio bio malo predug (i previše pasivan), naročito onima željnim prave akcije i scenski živahnih glazbenih brojeva.

Prvi glazbeni broj Ja, Don Quijote (s nazivom zadržanim iz izvorne drame) polako je pokrenuo predstavu. Zaredali su glazbeni brojevi sve gušće jedan za drugim, a u njima su se miješali lirika, groteska, tragedija i komedija. Potpuno očekivano za glazbenu predstavu koja govori o popularnom junaku Miguela de Cervantesa y Saavedre.

Iz netipičnog mjuzikla s nekoliko dopadljivih arija (Ja, Don Quijote i Dulcineja su najeksponiraniji) koji se ponavljaju gotovo prečesto, s vrlo rijetkim (i nespretno zamišljenim) zborskim brojevima te s naglaskom na poruku da se mašti ne treba (uvijek) smijati, jer je ona čovjeku jedini bijeg iz grube svakodnevice, Osječko je kazalište izvuklo najviše što se dalo izvući. Doduše, glazbeni brojevi Don Quijotea, čiji je lik u petak utjelovio i otpjevao Stjepan Đ urić, bili su ponešto glasovno blijedi, ali to je nadomještalo njegovo izražajno lice, kao stvoreno za ovu ulogu. Osim toga, u pomoć je priskakao Nenad Tudaković — Sancho Panza, kojega je u komičnim ispadima sputavala samo odveć tromo zamišljena uloga, osobito u početku predstave kada Sancho jedva uspijeva prozboriti koju riječ.

Divlji pokreti

Predstava se doista počela odvijati kada je na scenu stupila vatrena Aldonza — Ljiljana Čokljat. Njezini divlji pokreti, jurenje po sceni i izobličavanje lica u grimase odjednom su podigli moral i onima na sceni i onima pred njom. Pjevačica snažna glasa, ekspresivne glume i potpuno uživljena u ulogu, Čokljat je, nažalost, na kraju predstave dobila minimalno vrijeme za zasluženi pljesak. Uz nju su se istaknuli (i pjevački i glumački) Krunoslav Tuma kao župnik i Velimir Čokljat kao dr. Carrasco te Ivona Eftimov kao Antonija. Zbor i orkestar iz Osijeka također su profesionalno odradili svoj posao — zbor više zabavljajući se glumom nego pjevanjem, a orkestar decentnim praćenjem solista i glumaca na pozornici. Puhačima svaka čast!

Možda neće iznenaditi da je mjuzikl režirao Vlado Štefančić, dobri duh zagrebačke Komedije, osobito njezina glazbenoscenskog dijela. Činjenica da je Štefančić Čovjeka iz Manche režirao i 1971. godine jamčila je da će mjuzikl imati svoj zaokruženi oblik, ali i da će se u nekim redateljskim potezima moći prepoznati stil, kao i ljubav prema mjuziklima.

Svojom komičnom ozbiljnošću i scenskim profesionalizmom cijeli je ansambl HNK Osijek, iz Wasserman-Leigh-Darionova Čovjeka iz Manche, od dobra, ali ne pretjerano inventivna djela, stvorio mjuzikl koji se, osobito od druge polovice, gleda bez daha. Proživljavajući i vjerujući u Wassermanov tekst, koji s vremenom sve više i sve uvjerljivije povlači paralelu između stvarnog i nestvarnog, glumci/pjevači uspjeli su i publiku uvjeriti u smisao Cervantesove rečenice: »Ludost je vidjeti život kakav jest, a ne onakav kakav bi trebao biti.«

Irena Paulus