Utzon se vraća kući

Utzon se vraća kući

Utzon svojom tezom nudi generalnu metodu razumijevanja genija mjesta i anticipira pojavu novoga regionalizma u arhitekturi

Opera u Sydneyju, napoznatije ostvarenje moderne arhitekture na južnoj hemisferi, popularno zvana osmim svjetskim čudom, priskrbila je autoru Joernu Utzonu slavu i epitet genijalna oblikovatelja, čije je ostvarenje postalo ikonom ne samo grada već i cijelog kontinenta i prije nego što je kuća završena. Izgradnja te markantne građevine potrajala je od 1957. do 1973. pretvoriši se u jednu od najduljih graditeljskih saga stoljeća, čijom je tragičnom figurom postao sam autor. Naime Utzon je 1966. usred procesa, kada je Opera tek poprimila vanjske obrise, zbog političkog skandala u okolnostima koje nisu do kraja rasvijetljene napustio gradilište i nikada se više nije vratio. Čak ni nakon završetka izgradnje nije došao vidjeti svoje ljubljeno ostvarenje u punom sjaju.

Na zlom glasu

Ironija je priče o majstoru i njegovu remek-djelu da je Utzon možda poznatiji po svom uzmaku negoli kao autor amblematske arhitekture. Neuspjeh u Sydneyju pretvorio se u svojevrsnu kletvu: došao je na zao glas i klijenti su ga u početku zaobilazili, a poslije kada je i gradio, nije bio u prilici suočiti se s izazovom velike javne građevine slična značenja ili ga je pratila zla sreća, kao u slučaju projekta teatra u Zürichu, koji je otkazan zbog naftne krize. Iako njegova arhitektura nije izgubila na izazovnosti i svježini, zbog čega kritičari s pravom ističu kako su njegove stambene i crkvene građevine nepravedno zapostavljene u odnosu na Operu, Utzonova potencijalno blistava karijera nije doživjela punu realizaciju, a osobna drama vjerojatno je utjecala na bijeg iz javnosti u oazu intimnog utočišta na Mallorki.

No ako je suditi po vijesti što je nedavno objavljena Australiji, najtragičnija priča moderne arhitekture mogla bi imati sretan završetak. Naime, u tijeku su pripreme za temeljitu rekonstrukciju Opere u vrijednosti od devet milijuna britanskih funti, a Utzon je prihvatio ponudu da bude glavni supervizor radova. Tako je na oduševljenje mnogobrojnih štovatelja, osobito onih u Australiji, budući izgled građevine, barem djelomično, ponovo pod kontrolom njezinog autora. Danski je arhitekt neobično vitalan 83-godišnjak, no ne bi fizički izdržao nadgledanje radova na licu mjesta, stoga će ga zastupati njegov sin Jan, također arhitekt, a stari će majstor sve pratiti iz mira svoje mediteranske rezidencije, gdje se sklonio od javnosti još prije tridesetak godina.

Prekršena pravila

Utzon je priliku da projektira prestižnu građevinu dobio pobjedom na javnom natječaju, premda je, tehnički gledano, prekršio pravila. Legenda kaže da je njegov rad iz hrpe odbačenih izvukao Eero Saarinen i toliko bio očaran idejom da više nije htio čuti ni za jedan drugi projekt. Ubrzo po završetku natječaja Utzon je pozvan natrag u Australiju sa zadaćom da svoje crteže pretvori u realnost. Objedinjujući inženjerstvo i umjetnost u svom je radu išao do krajnjih granica mogućeg, što je rezultiralo jedinstvenom skulpturalnom formom u kojoj su lucidno spojene kontekstualne kvalitete obalne lokacije i kompleksni funkcionalni zahtjevi. Njegovo rješenje za izazovnu poziciju Bennelong Pointa, izbačena u gradsku luku podno znamenitog mosta, zasniva se na ideji platforme s upuštenim gledalištima iznad kojih su uspravljene veličanstvene bijele školjke — segmenti sferičnih ploha što asociraju na razapeta jedra. Snažan simbolički naboj građevine rezultirao je raznolikim čitanjima od prepoznavanja elemenata konteksta, valova ili jedara brodica u luci, do vizualizacije melodije i glazbenih ritmova, a na nekoj drugoj simboličkoj razini može se govoriti o Operi kao katedrali modernog doba koja poput drevnih crkava manifestira duh grada. Nažalost unutrašnjost nema snagu veličanstvenog eksterijera, a vizija interijera u kojem publika vidi samo scenu i krajolik luke ostala je bez autorskoga traga u razradi jer je arhitekt već prije napustio gradnju.

Mjesto pod nebom

Kompozicija sastavljena od platforme i ekspresivne krovne konstrukcije materijalizacija je Utzonove definicije arhitekture kao konkretizacije bivanja između zemlje i neba iz njegova članka Platforme i platoi (1962), u kojem obrazlaže koncepciju arhitekture u odnosu na horizontalne platforme i lebdeće krovove. Platforme uprisutnjuju zemaljski princip kao konkretno tlo koje istodobno pruža osjećaj pripadanja i mogućnosti kretanja te naglašavaju urođene kvalitete lokacije formiranjem istančana kontrapunkta obrisu krajolika, a krovovi manifestiraju kako ljudski život zauzima svoje aktivno mjesto pod nebom. Utzon svojom tezom nudi generalnu metodu razumijevanja genija mjesta i anticipira pojavu novoga regionalizma u arhitekturi, a njegove će ideje dobiti najpotpuniju potvrdu poetičnim ostvarenjem crkve Bagsvaerd pokraj Kopenhagena (1973-76), u kojoj su sjedinjene univerzalne i lokalne značajke. Skandinavski racionalna i odmjerena vanjština finih detalja krije potpuno drukčiju unutrašnjost sa meko moduliranim stropnim plohama što stvaraju maestralnu arhitekturu svjetla. Naznaka je to kako je mogao izgledati interijer Opere da autor nije odstupio.

Na kraju karijere, zaokružene nedavno objavljenom opsežnom monografijom, ciglom od četiri kile povjesničara i teoretičara moderne arhitekture Richarda Westona, povratak Operi u Sydneyju Utzonu donosi toliko potrebno izmirenje s vlastitim remek-djelom i djelomičnu zadovoljštinu za nepravdu učinjenu prije trideset šest godina.

Vinko Penezić