Uporna misao i pouzdana namjera

Uporna misao i pouzdana namjera

Jozo Laušić stvorio je romane koji biljeguju drugu polovicu prošlog stoljeća naše književnosti. Ti romani stoje pred kritikom kao čvrsto sazdane književno jezične tvorbe kojima je književna kritika još uvijek dužna

Između nas je u sjećanje otišao još jedan hrvatski pisac. U šezdeset i šestoj godini zauvijek se u svoje djelo preselio Jozo Laušić. Bez smisla bilo bi reći — prerano — jer svaki takav odlazak uvijek je preuranjen.

Posljednji put razgovarali smo nepun mjesec dana prije no što je otišao. Bili smo se dogovorili da uzme lektorirati prijevod jednog opsežnog filozofskog djela. Zgotovio je dobru četvrtinu i onda najavio da ostatak mora vratiti jer će sljedeća dva ili tri mjeseca provesti na bolničkom liječenju.

Posljednjih godina njegova je bolest bila povremenom temom naših razgovora; s moje strane uvijek u nelagodi, a s Jozine uz neku potiskivanu ljutnju na nju, bolest. Taj posljednji put, za telefonski razgovor, razgovarali smo neuobičajeno dugo, ali i posve drugačije. Ja neočekivano, a opet iz nečega samorazumljivo, oslobođen nelagode, a Jozo bez one već odavno intimizirane ljutnje na bolest. Govorio je smireno, gotovo bi se reklo — vedro. O liječenju, o lekturi za koju neka ipak potražim nekoga drugoga, ali prvi put izravno smo razgovarali i o odlaženju koje više ne užasava propadanjem u nepoznato. Kao da je doista svojom prigrlio misao po kojoj nas se na kraju ne dostoji pitanje koje pita — kamo idemo, nego je pravije pitati sa čime ćemo tamo prispjeti. Tek tako postavljeno ono je bilo Jozino pitanje. Srediti, ništa ne ostaviti nedovršenim, napraviti bolje od već napravljenoga, to kod njega nije pitalo za teškoće, nije štedjelo sila. Posljednji ispis s ovih naših i nama razumljivih koordinata uputio je Matičinoj urednici, gospođi Jeleni Hekman sa zadnjim autorskim uputama pred sam izlazak njegova romana Samostan, napokon u integralnoj verziji. Nažalost nije ga dočekao. Dovršio ga je, međutim, i svoje učinio, sve drugo ionako izmiče piščevu dosegu.

Jozo Laušić ima se s čime naći na putu, ovom od vremenite i nesklone svakodnevice kao i na onom bezvremenom, samo sjenama nastanjenom, ničim neomeđenom i ni od čega nama pojmljiva sazdanom.

Svoje romane pomno je ispisivao i prerađivao do oblika koji bi u strogom shvaćanju književnih stvari držao dovršenim. Bio je čovjek uporne misli i pouzdane namjere. Svoju sagu o Plećašima našao je zakopanu pod stoljetnim vremenom i uvjerljivo je preko pet romana pripovjedno dovodio do u naše dane, uvijek jednako tkanu od ljubavi i mržnje, vjere i nevjere, pouzdanja i izdaje, nade i beznađa, od života i smrti. Pripovijedao je svoju priču, mnogi bi rekli, na pomalo starinski način, ali istodobno i na začudno moderan način, toliko da se na njegovim prozama može poučavati što je stvarni tok svijesti kao književni postupak Iskopavajući korijene moralnih i svjetonazorskih sukoba u hrvatskom povijesnom lutanju prostorom i vremenom, s osjećajem za jezik koji je pitanje i znak o tom lutanju, a istodobno sve to u jeziku kakvim su pisali najbolji hrvatski pisci dvadesetog stoljeća, s književnim izrazom koji je sav podređen ispitivanju mogućnosti čovjekove egzistencije u težnji za moralnom autentičnošću, Jozo Laušić stvorio je romane koji biljeguju drugu polovicu prošlog stoljeća naše književnosti. Ti romani stoje pred kritikom kao čvrsto sazdane književno jezične tvorbe kojima je književna kritika još uvijek dužna.

Odlaskom Joze Laušića iz naše je otužne književne svakodnevice otišao književni poslenik koji je, svemu oko sebe usprkos, vjerovao da književnost ima smisla jedino kao etičko i estetičko poslanje u svome narodu. Ostala bez Laušićeve tvrdoglave, ali plemenito starovremenske vjere naša nam književna svakodnevica postaje još otužnijom.

Milan Mirić