Ukrcavanje u Arku

Ukrcavanje u Arku

A onda smo letjeli,

i letjeli smo,

i ja sam odmah znao: tko ne leti,

zna samo svoju sitnu noć.

Nitko više ne ide po krovovima:

to su bijele mrlje, nebeska ozemlja,

što se sad ne istražuju.

Leti, leti:

visoko se krilila ševa.

Tamo dolje ubijali su se, pa je poziv u rijetki zrak

bio prirodan. Kako Boga nema,

bez njeg je preostalo

samo razumno Zlo. Tko nije vjerovao,

bio je glup ili osuđen. Sam svoj, i nek se ima.

Bušili su si uši, nosnice, pupak, velike usmine.

Vješali o njih prstenje: vjenčavali se

s obrednim vidom svog pakla. Pjevali su. Zanosno.

Sveopće pijanstvo, krikovi orgazma. Jako su se

držali opakih stvari Zemlje.

A onda smo letjeli,

i ništa nam se više nije ponavljalo;

u ushitu od visine nije bilo opoja,

tek čvrsta neopipljiva tvar. Što je čovjeku dobro,

ne može se naučiti nego na krilima.

Izrastu i ne zaborave se. Kad poljubiš pa pljuneš,

gubiš ih; ako ne, lebdiš.

Uvijek neki vrag proglašava: dođite k meni

da biste bili ljudi. Tko se ne sjeća,

padne na to. Čist posao.

Život drevan, a smrt se uvijek uči nanovo.

Život mlad, a gubi se u drevnom ništa,

ko nevina glava s prvom poukom: jednom u životu,

svatko očuje hrskav zvuk, kao da je stao,

usput, na ljušturu svog prvog puža,

a dalje ide lako. A poslije,

sve se saznaje,

a potom,

sve izostaje. Kad se sve umori,

u njima nešto govori: sad se sve hladi,

i kamo ćeš? A onda smo mi,

odjednom letjeli.

Stari prozori, starih kuća,

pod tavanicom, kao na starim bakrorezima.

Iznad njih, diže se dim. Iza njih,

na postelji počiva Djevica

i pari se nesmiljena, bez srca.

Ona treba umrijeti da bi rodila dugo nakon zime

u kojoj čuva

smrznuto sjeme što ga je tako otela.

Čeka opet do jeseni, tad žanje,

širi svoje ruho i plaštem zaogrće svijet.

Cerera, Demetra, Bezimena, hladno i surovo spolna,

hrani, potom, crve zemlje i govori im:

čisti ste, obavite taj posao, sve

pretvarajte u nekršteno; na takvoj zemlji,

neka se poslije javljaju proroci.

Sad si već ljuštura,

ali nad tvojom kućom i tim istim krovom,

lebdi tvoj trajni duh. Lijepa si.

Lijepa si poput svog tijela u mladosti,

osmijeha, soka i žeravice,

u koju samo treba puhnuti.

Ne da se ženska žila

pretvoriti nego u vriježu.

Sve strašno i staro na našem tijelu, polako,

prerasta u izrasline na stablu,

u šutljive gljive kraj korijena, u madež i jagodu.

Iznad suhog, uvijek šumi krošnja.

Ona je — to si ti; uopće se mi

pretvaramo, tko u pakao, tko u prirodu,

pa negdje šumimo. Teško je.

Teško je gledati stvari tako; veselo kupovati

salatu i cipele, i još misliti na ljudske oči,

i nikada ne znati što su sve u stanju

već reći, još reći ili odšutjeti.

Sve se danomice prekraja, i mi

zarežemo uvijek novi put, kraticu preko sebe,

kako bi stigli! Tako žudno hrlimo tome.

Sve se više bojim samo jednog: privida,

manekenki, nogometa,

a sve je sve više kao privid.

Stare slike još su čvrste: Meduzina splav,

tek mokre daske koje kobno škripe, ali se barem

ljuljaju. Kad bih nekome djetetu znao reći

kako se čuvati smrtonosnog, možda bih bio

dobar roditelj; ali to mu se ne da priopćiti. Plutam.

Ne da se istinski reći kako se ponad nas

hladi taj svemir, a nama mora, iz nekog izvora,

šapnuti toplina da bismo malo poživjeli.

Tko ne pita suviše, tad mu se javi: Svjetlost.

Tako gledano, sad mi je sve trenutak slave,

goleme, jače od svega ukupno našeg, dovoljne

da i preko svog svršetka blistamo.

To su utješne riječi koje ti šapćem:

postoje velika druga svjetla, vatromet koji ne praska,

nego se steže i širi i naše nutarnje oči,

kada ga vide, više se ne odvajaju,

nego još samo čeznu.

Žudnja je dom, žudnja za jednim.

To je zanosno, pa

možda ni djetetu ne treba suvišno govoriti:

nitko kao ono ne zna tako odlučno

baciti igračke, pokvariti ih, prebiti granice

i ostati. Gdje ćemo se ti i ja naći?

U vedrini. Ona je sve.

Sjeti se užurbane sreće,

s kojom su se Noi u Arku ukrcavale životinje,

mirne i pribrane, pune veselja,

jer su već unaprijed znale svršetak priče.

Mi se, dušo, ne trebamo više odricati,

jer se nemamo više čega odricati, a Svjetlost,

kad se vidi, tko je vidi, ona već nama hrli sama

i ljubi nas. Kako se radosno s njom

uzdižemo, svi su s nama, s onim

što u njima gori. Ovo nema svršetka,

jače je, radujte se, jubilate, exultate,

kao u starim knjigama.

Pa što ja radim na ovoj mrtvoj zemlji

koja se neće, koja

ni samu sebe ne zna i neće, pa što ja

radim?

Pa, što tko radi kad puže

svakom svom jutru, svojoj jedinoj mrtvoj

i mudroj zmiji u sebi, što radi?

Nitko nikome ne otima ništa,

što već nije na dlanu da mu se otme.

Nitko ne ljubi nikog tko već nije htio

da ugrabi ono čemu se nagnuo:

ljubi me travo, zadrži me,

mi ćemo zajedno

iz svojeg otrcanog smeća

tek na trenutak uzdahnuti.

Nećeš mi vjerovati: i triput prekopani svijet

prima taj uzdah.

Ne zna mu ime ni zakon,

ali pamti ga

kao ono što ga je odredilo,

i zna da je to dobro.

Isprika za pjesmu

èto piÜeÜ, napiÜi pred spoznatom Svjetloܵu. Za pjesnika, ona postoji prije ro­enja i poslije smrti. ZvuÞi ezoteriÞno, ali to je egzaktno. Odr×i obeµanje ╗koje si sebi zadao½, koje ti je doÜlo samo od sebe: znaÜ sve Zlo, ali imaÜ joÜ dovoljno Þistog srca i neke bioloÜki naivne nade u sebi i ne truj viÜe ╗svijeܵu o zlu½, ili o sebi, ni sebe ni druge ljude. PjesniÜtvo ne mo×e dokinuti Zlo, ne mo×e ga ni izluÞiti iz sebe kao corpus alienum, ali zna da je Svjetlost, pa i samo zamišljena, onaj element od kog ono živi.

JuÞer, 5. svibnja 2002, u Po×egi, pojavila su se u visokoj travi ili ×itu Þetiri velika pravilna ovala. Vjetar, navodno, ne mo×e tako pravilno polegnuti raslinje. Dakle, nekakav hovercraft ili NLO. Pitanje za pjesnika: vjeruješ li ti da je to bio »nepoznati leteći predmet«, nešto izvan Zemlje? Naravno da vjerujem i »bio bih proklet da nije tako«. (Ovo je citat iz Dylana Thomasa, bivšeg pjesnika, koji je jednoć upitao nekog velškog pastira čini li potajno vradžbine, ne bi li mu ovce ostale zdrave.) Čim je u nama i s nama, on zapravo postoji, on je »naše«, on je naša psihološka stvarnost, a u psihološkoj stvarnosti sve je neobično, jer je, kao u snu, stvarnije od stvarnog, dakle smisleno za čovjeka. Izvanjski znaci samo postave pitanje. Na tome ionako počiva svekoliko pjesništvo, i drži se toga. Ne postoji »neobično« ili »čudnovato«: postoji samo ono stvarnije od stvarnog. Ista stvar je i s Bogom: najviše ga potvrđuju oni koji su posve sigurni da on ne postoji; oni mu neprestance daju snagu. Ista stvar je i s Majkom-Djevicom: ona se, na raznim krajevima svijeta, neprestano pojavljuje, upravo kao i NLO. Ali to je znao i Dr. Jung.

Potom: iz konkretnih primjera, sve sam uvjereniji da je poezija neodvojiva od konkretne biografije konkretnog pjesnika, te da samo iz nje takve mo×e kapati ili poteµi pjesniÜtvo koje bismo mogli nazvati ╗objektivnim½. Objektivnim pjesniÜtvom zovem ono u kojem pjesnik govori doduÜe ╗ja½, ali odmah vidimo kako to nije samo njegovo ja, da je to ujedno Ne-ja. Tko sa svojim ja u ruci veµ dopre do Ne-ja, uglavnom je na putu da bude dobar pjesnik i sva je prilika da µe govoriti drugima. Tko ostane samo u svome ja, taj pada natrag, u humus za bolje pjesnike, i to je toÞno ono Üto je Mihaliµ jedanput s nevinim smijeÜkom rekao: ╗Dobar pjesnik ×ivi od leÜina loÜijih pjesnika.½ Poezija nije nikakva sentimentalna dobrotvorna ustanova, nego smrtonosna kobra koja te fiksira, premda veµina publike koju pjesniÜtvo joÜ ima voli uglavnom takvu.

Ako ti je pod stare dane veµ uspjelo da svoj ja shvatiÜ kao Ne-ja, da nikad viÜe ne znaÜ Üto µe sve naposljetku iz tebe izaµi, unatoÞ cijeloj razumnoj svijesti o jeziku kojim se trudiÜ vladati i raspolagati, moraÜ zadr×ati poniznost pred onim Üto ti se doga­a, inaÞe ti se niÜta viÜe neµe dogoditi. To, doduÜe, jako sliÞi na cargo cult: kad su Papuanci na Novoj Gvineji, na uzvisinama, stali graditi avione od trstike i perja kao hram i božanstvo, jer su im američki zrakoplovci bacali pakete s hranom, manu nebesku. Ali umjetnik je već po sebi religijsko biće: ne postoji »ateističko« pjesništvo, ono je eo ipso besmisleno, jer čovjek živi od dara i darova drugih, mrtvih i živih, i to je nepotrebno dokazivati. Čak ni znanstvenici ne znaju zašto je upravo u određenom trenutku netko otkrio nešto, te neće to nikad razumno ni znati. Da znaju, otkrića bi se mogla programirati, ali onda bismo ih već trebali znati prije nego što su otkrivena — a to ne ide. Postoji samo slutnja o mjestu gdje treba tražiti. Isto je s pjesništvom.

Naposljetku: svega te obuzimaju dva-tri velika svjetska pjesnika koji su u tvoje vrijeme, ili malo prije tebe, rekli ma gotovo sve Üto si ti htio reµi. U tom trenutku divljenja, sam sebi ÞiniÜ se uzaludnim. Oni te potiÞu na nasljedovanje: diviÜ se jednostavnosti s kojom uspijevaju odlijepiti se od ktonskog, od duha Zemlje, za volju pravog Duha, vjetra i uzgona. Neka te potiču, ali ako s njihovom pomoću mehanički kaniš povećati vlastitu plodnost (a to je stvar na koju svatko kadšto »padne« i zove se »utjecaj«, što tuđih riječi, što suviška vlastitog automata), teško si se ogriješio o ono Ne-ja, koje zapravo omogućuje tvoje ja. Pamti s ljubavlju sve što su ti dali i sve što si od njih naučio: pij žudno, to ti je jedina nada. Ali nikada nemoj, ni iskrenim utjecajem, nadomještati vlastito mučno rađanje onoga što se i inače u tebi rađa, iz tvoje zemlje, iz tvog obzora, koliko god ograničenog; istog časa moraš znati da je sve što je njima i tebi zajedničko i isto, u tebe zapravo drugačije. Inače cijela Igra Stvaranja ne bi imala smisla. Letiš li teško, drži se toga da letiš puno teže, a letjeti na posuđenim krilima da i nije baš neki pravi let. Moraš i smiješ učiti vještinu; dobro je i jedino pravo birati dobre učitelje. Ali ako napor leta u Ne-ja nije u ishodu ipak samo tvoj, onda padaš natrag u kotao, u humus, i taj tvoj ja nikada ne će postati Ne-ja; ni za trenutak neće proći mimo vremena, u Otvoreno. Ostat ćeš »manirist«, premda se i najveći pjesnici, nužno, sami u sebi često ponavljaju. To ponavljanje služi im kao pista zrakoplovima, kao atletičarima zagrijavanje: kao priprava za odlučujući trenutak koji, pak, možeš: obilaziti, izbjegavati, promašiti, odustati ili radosno prigrliti po cijenu da se pri padu razbiješ: ništa ne zajamčuje ishod: pogledaj starije žene koje i dalje nepomirene, u beskraj, čeznu za još neiskazanom ljubavlju. Pjesnik — bavi se tim istim poslom ili laže. To je, primjerice, znao stari Goethe. Drugi za to vrijeme plaćaju kako bi ubili dovabljenog medvjeda — ali pjesnika to više ne obvezuje. Bez obzira na količinu talenta, pjesnik zna da ne postoji »suvremenost« koja bi ga primoravala zanemariti ove osnovne istine. Ako to ne zna, na nj se nesmiljeno primjenjuje zakon kotla i humusa.

╚ekati svoje Neizgovoreno. PjesniÜtvo kao motiv ima samo svoju zemaljsku prigodu. I Dante je prigodna poezija svog vremena. Pjesnik, danas, zna da je jedina njegova moguµnost Purgatorio, da Raja vidjeti ne će. Ostaje mu jedino sjećati se budućnosti. Ništa nisam otkrio, imam samo tu slutnju. Sad već dovoljnu da s tim znanjem ostanem nadalje i zauvijek radostan, željan obaviti svoje Hodočašće, ma što me stiglo. Jer mi znamo da mora postojati Ispunjenje, kao što neki drugi znaju za svoje bogove, za NLO, Majku-Djevicu i Zlo, te da žednoj zemlji pada hrana. Da toga nema, nikada se nitko ne bi uopće bavio umjetnošću: čovjek se, uopće, nikada ne bavi onim što za njega ne postoji. Pjesnikov posao, onaj koji obavlja za cijelu vrstu: prisjećati se. Dalje ne znam, dalje je sve još Neizgovoreno, a možda već piše u novinama, a možda će nam to neko lijepo lice priopćiti s TV-ekrana itd.

Dakle, javnost: stalo mu je — i uopµe mu nije stalo do publike. Svatko, naravno, hoµe da ga razumiju i shvate, da mu ╗odobravaju½; bez neke stvarne komunikacije nema ×ivota. Ali pjesnik ne može izvan onoga što doista ima reći, ne postoji »prilagodba ukusu« za volju prodaje; tu je on, za razliku od profesionalnih pisaca akutne fikcije i stihova, već unaprijed zakinut. Pjesnik računa s jezikom, ne s tržištem. Iz svog trenutka sadašnjosti, pjesnik nehotice i smjesta računa s poviješću ugrađenom u jezik, računa s budućnošću u onom još Neizgovorenom — i posve je jasno da tu ne postoji publika/tržište, nego da on živi o stvari samoj. Možeš ti biti razuman i socijalno inteligentan koliko hoćeš — sama materija kojom se baviš izmiče svemu tome. To je znao Sartre, koji je izbjegao raspravu o pjesničkom jeziku tako što je rekao da je funkcija pisca mačku nazvati mačkom. Ali ako mačka istodobno nije i demon, ili ljepotica kojoj ljudske ženke gledaju u zagonetne oči, nemamo više ni Budelairea ni E. A. Poea. Imamo samo manje ili više zabavne lingviste. Stoga svi pjesnici, koliko god bolje ili lošije društveno prilagođeni za volju preživljavanja, djeluju kao »čudaci«: neprestano opominju suvremenike kako stvarnost stvarnija od stvarnosti za ljude ipak nije samo fikcija i utvara našeg mozga. To što pritom mnogi od njih ljudski nastradaju — zar se trgovcima i pustolovima svijeta ne događa isto? Uz prisjećanje na budućnost, pjesnikova zadaća je vraćati u svijest lice jezika kao istinu. To, doduše, poprima oblik »privatnog razloga«, što ga ionako posjeduje svaki luđak: ali ni pjesnik ni čitatelj ni kritičar ne smiju se o tome zavaravati. »Neprestano moram držati širom otvorene oči«, govorio je sredinom 20. stoljeća Pablo Picasso.

Pjesnik stalno mora znati da apstrakcija ne postoji. Stoga se stalno i nalazi u sukobu s postojeµim, vladajuµim svijetom. U onom, pak, zatajenom, stvarnijem svijetu, jedan joÜ nepostojeµi dodir mijenja sve. Sve drugo viÜe i nije za ljude. To je znao Czeslaw Milosz, otkrivÜi u Swedenborgovu opisu pakla, u tlorisu njegovih naselja i ponaÜanju stanovnika, nesumnjivo ozraÞje naÜih velegradova i koncentracijskih logora podjednako. Izme­u Baudelaireovih umjetnih rajeva, koji su danas veµ postali licem svijeta, i Swedenborgova pakla — nema razlike. Raj uvijek mo×e biti umjetan, umjetnog pakla nema. Pristupajuµi Neizgovorenome, pjesnik danas mora znati te stvari, znajuµi da mu ni to znanje ne poma×e. Bolje mu je ostati maloumnom budalom, radosnim Ütenetom, psetom koje ozbiljnost svakidaÜnjeg konstruktivnog zloÞina prepuÜta drugima. On mo×e izreµi i znati, samo to; mo×e znati koliko se i sam sastoji od Zla. Vedrina Svjetlosti u kojoj kuÜa ×ivjeti veµ sama sobom prokazuje: ni vlastitoj zemlji ne mo×e pomoµi, ako ona sama ne ×eli prokazati svoj mrak. Upravo je stoga i svako ╗idejno½ pjesniÜtvo tako­er bespredmetno. Za sve ono ostalo, pobrinut µe se Neizgovoreno. Bez obzira na ╗estetski smjer½: svi pjesnici koji nisu odustali bili su uvjereni upravo u to.

Nikica Petrak