U zupčanicima stroja za interpretaciju

U zupčanicima stroja za interpretaciju

Riječ je o hladnoj predstavi zadanih koordinata na pola puta između kazališne igre i teorije, u kojoj ansambl tek popunjava praznine

O načinima otvorenog čitanja Umberto Eco najprije je rekao što je želio reći u teorijskim knjigama, da bi nakon toga 1980. popustio vlastitim čežnjama i objavio roman što transžanrovski spaja priručnik iz etike i diplomacije, religijski abecedarij i pojmovnik srednjovjekovlja s levijatanom povijesnih poetika romana. Takav Mischungsroman otvoreno postmodernoga tipa postao je pravi književni hit te ga se dohvatio i komercijalni film, reducirajući opsežnu strukturu esejističkih ekskursa i naukovnih dijaloga na plitak triler. Zbog svega toga kazališna je obrada istog naslova u najavi bila iznimno zanimljiva.

Pomno razrađen model

U Slovenskom mladinskom gledališču Ime ruže postavio je Matjaž Berger, pripadnik generacije slovenskih kazalištaraca rođene sredinom šezdesetih. U dosadašnjem popisu radova redatelja i dramaturga, pritom uhvaćena i u mrežu fizičkog teatra, nalaze se i ambijentalne predstave poput inscenacije Freudova Tumačenja snova u Postojnskoj jami i prigodni spektakli kao što su, u slučajnom izboru, oni kojima je obilježena pedeseta obljetnica pobjede nad fašizmom ili stogodišnjica rođenja Leona Štukelja.

Od takva kazališnog znalca, prema impresumu Mladinskog odgovornog za Teoriju, očekivalo se mnogo, u svakom slučaju više od predstave koja pokušava i uspijeva reći neusporedivo više od filma, ali ne i dovoljno da dotakne sva ona značenja koja je talijanski teoretičar više ili manje očito ugradio u vlastitu zgradu. Bilo bi ipak nepravedno tvrditi da se redatelj nije potrudio: ambijentalizacijom gledališta Berger je publiku uvukao u predstavu, šahovskom rešetkom poda naznačio je kretanje likova i njihove zakonitosti, fizičkim odvajanjem Pripovjedača od aktera (Adsona koji je već prošao naukovanje i onoga koji ga kroz radnju prolazi) naglasio je distanciranost autorskoga glasa/glasova. Također, poslužio se i znakovitim detaljima u podjeli, gdje redovnike koji nisu potpornji društva opatije nego potrošna roba igraju glumice, i talentom kostimografa Alana Hranitelja, koji je travara obukao u ladice, a fanatičnog čuvara iskrivljene ispravnosti Jorgea stegnuo polovicom križa, dodajući sljepoći i invalidnost. No, nakon svega toga je, posluži li citat, zadovoljno očistio ravnala i šestare i krenuo na nešto novo, ostavljajući hladnu predstavu zadanih koordinata u kojoj su članovi ansambla SMG-a, a spomenuti treba barem Ivana Peternelja i Romanu Šalehar, Marka Mlačnika i Pavla Ravnohriba te Ivu Godniča i Marinku Štern, tek popunili praznine.

Suvremeni vizualni komentari

Hladnoću predstavi daje i snažna i znakovita vizualizacija što praktikablima i rekvizitima pretpostavlja ogoljene površine jarkog svjetla ili kompjutorske animacije i projiciranih crteža (scenografiju potpisuje Sabina Colnar, animacije Samo Lapajne, a svjetlo Miran Šušteršič). Ilustracija skriptarnice ne može biti drugo do ispisani pergament, tajnovite noći dvorišta opatije, živahnije i svjetovnije od njezinih dana, prigušen stroboskop, dok je kruna tehnoloških efekata, barem u zamisli, trebala biti kompjutorska trodimenzionalna šetnja oko zgrade i po labirintu njezine unutrašnjosti.

Poseban pak dio predstave komentar je koji fabuli daju filmski citati projicirani sistemski tijekom cijelih nešto više od dva sata predstave. Ulazak ruskih tenkova u Prag, atentat na Kennedyja, kupanje Mao Ce-tunga, biranje i ustoličenje Pape, te na kraju i Martin Luther King za govornicom, sve je to intertekstualno tkanje koje donekle podupire duboko moralističke zakonitosti originala, ali ni to posve jednoznačno.

Sve u svemu, od proznoga zapleta u kojem se odvija idealizirana borba između smijeha i straha ostao je u Slovenskom mladinskom gledališču samo bogati okvir koji zadržava postavke Bildungsromana i kriminalističkog žanra, bez onog vitalnog humusa predloška iz kojega pršte zaključci, točnije — samo premise.

Igor Ružić