U znaku politike i seksa

U znaku politike i seksa

Nijedno kansko izdanje u njegovoj povijesti, izuzev onog iz 1968. godine, kada se festivalska direkcija solidarizirala s protestima pariških studenata ne pamti toliku koncentraciju radikalnih obračuna s političkim temama

Papa pop-arta Andy Warhol izlazio je u život svake večeri i nikad nije zaobišao nijedan party u strahu da bi mogao nešto važno propustiti ako ostane doma. Identični simptomi koji se javljaju kod Warholove društvene bolesti (social disease), dijagnosticirani kao festival disease, manifestirali su se i u svih onih upornih mazohista koji su hodočastili na ovogodišnje 55. po redu izdanje međunarodnog filmskog festivala u Cannesu: ne propustiti nijednu projekciju, jer se baš u imenu autora filma koji su propustili možda krije najveće festivalsko otkriće ili mogući kandidat za Zlatnu palmu. A to znači da su bili osuđeni na najmanje pet projekcija dnevno, da bi dobili što bolji uvid u ono što se zbivalo na kanskim velikim ekranima. No, nijedno kansko izdanje u njegovoj povijesti, izuzev onog iz 1968. godine, kada se festivalska direkcija solidarizirala s protestima pariških studenata, ne pamti toliku koncentraciju radikalnih obračuna s političkim temama. Dovoljan je samo letimični osvrt na njegova dvadeset i dva naslova iz službene konkurencije, da bi zaključili kako je njegov direktor transformirao festivalski program u šareni politički manifest. Stoga nije nimalo neobično da su festivalski organizatori osigurali neviđene sigurnosne mjere, pa je u skladu s antiratnim porukama koje su ispisivali angažirani autori većine uvrštenih filmova, ta manifestacija gotovo prerasla u Borbašza ljepši i bolji svijet, umjesto u borbu za ljepši i bolji svijet.

Ispolitizirani autori

Na njihove političke poruke očito nije mogao ostati ravnodušan ni festivalski žiri, kojim je predsjedavao David Lynch, pa je najveći dio kanskih laureata otpao na vrlo ispolitizirane autore. Palestinski filmaš Elia Suleiman (Nagrada žirija) u svom impresivnom filmu Intervention Divine podnaslovljenu kao Kronika ljubavi i boli prati Palestinca iz Jeruzalema i Palestinku iz Ramale na njihovim ljubavnim sastancima kod kontrolnog punkta, nakon što ih je razdvojila militantna izraelska politika. U energičnom dokumentarcu Michaela Moorea Bowling for Columbine (Posebna nagrada u čast 55. festivalske obljetnice), njegov autor ironizira američku opsesiju oružjem, istražuje patologiju nasilja i secira američke političke paranoje, dok ga opsjedaju brojna pitanja glede krvavoga masakra u jednoj mičiganskoj školi koji je počinio jedan učenik, premda nam na njih ne može dati točne odgovore. U remek-djelu Chihwaseon Ima Kwon-taeka (Nagrada za mizanscenu), čiji je autor nadahnut biografijom korejskoga slikara Ohwona Janga Seunga, izmjena povijesnih epoha biva diskretno naglašena različitim bojama uniformi koje će u određenim intervalima protutnjati slikarevim selom.

Testament Romana Polanskog

A u ganutljivu i emocijama nabijenu filmu The Pianist (Zlatna palma), koji na neki način funkcionira kao autorov testament, Roman Polanski pokušava se obračunati s vlastitom prošlošću kroz sudbinu židovskog pijaniste koji će preživjeti koncentracijski logor, a čiju će borbu za opstanak pomoći njemački oficir, skrivajući ga na tavanu lavljeg brloga SS-a, gdje će dočekati kraj rata i sovjetsko oslobađanje Varšave, premda je autor filma tek uspio izmiješati jedan bombastični europuding, kao odgovor na Spielbergove povijesne hamburgere.

Tek nas je suludi Aki Kaurismaki u Čovjeku bez prošlosti (Velika nagrada žirija) na trenutak udaljio od političkih tema, vrativši nas među njegove dobro znane marginalce, premda je autorov film inferiorniji u odnosu na njegovo remek-djelo »Putujući oblaci«.

Non-stop erotic

Uz političke teme u Cannesu su dominirale i one seksualne. Možda i zato jer su seks i politika usko povezani. Riječ je mahom o filmovima koji su se najavljivali kao najveći mogući šok, premda nam je festivalska povijest dokazala da oni prestaju biti ekscesima ako smo o njima sve saznali unaprijed i više ne postižu željeni efekt šok-terapije. A najavljeni skandali najčešće se pretvaraju u sveopću dosadu. Dakako, kanski non-stop erotic show ne smije se zanemariti, a ponajmanje ga se ne bi smjelo promatrati u senzacionalističkom kontekstu, a još manje sociološkom, koji je prihvatljiviji za uniformirane okrugle stolove. Uostalom, seksualni tabui u Cannesu su već odavna srušeni, premda je Orson Welles izjavio da je seksualni akt, poput molitve, gotovo nemoguće prikazati na velikom platnu.

Što se pak zbivalo u kanskim budoarima koji dokidaju granice između pornografije i erotike, najbolje je objasnila Catherine Breillat u intervjuu publiciranu u popratnom press-materijalu njezina najnovijeg filma Sex is Comedy u kojem izjavljuje kritičaru Thierryju Jousseu da je vrlo nepristojno kad se na filmskom platnu penis može jedva uočiti u prizoru seksualnog čina, jer je sve ostalo tek najobičnija maska. Da bi elaborirala tu tvrdnju, ona se u svom filmu o snimanju filma koristi snažnom dozom ironije i stavlja protagonisti masku, dakle, umjetni penis. Njegova je seksualna alatka zamijenjena protezom, a ako ona zakaže, pomoćnik redateljice zadužen je da se pobrine osigurati rezervu, pa poput perverzna kolekcionara marljivo slaže i glanca svoju zbirku gumenih pomagala, koje je uredno složio u kutiju, kako bi se mogli upotrijebiti u najvećoj nuždi. Dok Breillatova secira vlastite autorske opsesije, postaje nam jasno zbog čega je u maštovito dizajniranom plakatu paralelnoga festivalskog programa Quinzaine des Realisateurs u koji je bio uvršten njezin film, ljuta paprika transformirana u sladoled. Pokušajmo stoga iz festivalske košare odabrati najljuće komade, od kojih se neki mogu smatrati remek-djelima. Krenimo, dakle, redom:

Carstvo čula s borama

Too Young to Die, Park Yin-pyo. Nešto poput Carstva čula s borama. Film se temelji na istinitoj priči o starcu i starici koji su već odavna prešli sedamdesetu. Ona je prodavačica na uličnom štandu. On je ulični zabavljač. Susrest će se na klupi u parku. Ona ga poziva u svoj dom. Zajedno se kupaju poput djece, često vode ljubav, šeću se nagi po stanu i tek će se u jednom zanemarivom trenutku posvađati, kad je Parkova heroina zamjerila svom partneru da se kasno vratio kući. Dirljivi prizor njihova vođenja ljubavi nije vizalno eksplicitan, a još manje pornografski eksploatacijski, kako su ga neki pokušavali opisati.

La chatte a deux tetes, Jacques Nolot. Depresivni portret urbane alijenacije oslikan u bliskim susretima homića i transvestita, koji se zbivaju u parteru heteroseksualnog pornokina. Autorova kamera ne napušta klaustrofobični interijer dvorane i nije mu važno što se zbiva na njezinu velikom ekranu, nego ono što se zbiva na prljavim sjedalicama. A s ekrana tek dopiru uzdasi kao podloga njihovim ritualima. Tek u ponekom prizoru Nolot će navratiti do obližnjeg zahoda ili usamljene blagajnice, koja se prema posjetiteljima ponaša poput dobre mame.

Blissfully Yours, Apichatpong Weerasethakul. Klasični primjer tajlandskog nekomunikativnog minimalizma. Priča je to o neobičnom ljubavnom trokutu. Uvodna sekvenca ambijentirana u liječničkoj ordinaciji i dvije eksplicitne erotske scene snimljene su s dostatnom dozom brutalne sirovosti, kao uostalom i ostatak filma.

Demonlover, Olivier Assayas. Službenica francuske multinacionalne kompanije vodi pregovore s japanskom tvrtkom Tokyo Anime, specijaliziranom za proizvodnju virtualnih 3D-pornića, nakon što su manga-pornići postali out. Ubrzo započinje agresivna borba za pravo na uporabu njezina virtualnog sado-maso sex showa. Assayasov stilizirani film igra na snažne erotske adute. Cjelokupni ženski glumački team koji predvodi zanosna Connie Nielsen, doima se kao da je netom izašao s audicije za Newtonov photo-session. Najbolji su dio filma tokijske sekvence i CGI-porn-pasaži. Zamislite, recimo, Aki Ross i Laru Croft u filmu koji bi se nazvao Final S/M Fantasy i dobili ste Demonlovera.

Melankonija umjesto sambe

Madame Sata, Karim Ainouz. Sveti Jean Genet susreće Josephine Baker u seriji homoerotski intoniranih vinjeta iz života legendarnog Joaoa Francisca Dos Santosa, anđela zaštitnika i demona Lape, boemskog kvarta Rija. Bio je i lopov, i transvestit, i kabaretska zvijezda, i trostruki Rei Momo, i heroj, i višestruki osuđenik, ali i otac sedmero usvojene djece. Nakon brazilske premijere filma Madam Satan Cecilea de Millea, postat će Madame Sata. Autorov je stil posve melankoličan, premda Satini podaci dokazuju da mu je život više bio uzavrela samba nego sjetna elegija.

Irreversible, Gaspard Noe. Veliki mentalni i vizualni masturbator francuskog filma nas je razorio 1998. svojim debitantskim filmom Sam protiv svih, čiji smo isječak mogli na našim ekranima uočiti u jednoj sekvenci filma Rasturi me. Vrijeme uništava sve. Od te premise polazi autor, dok pokušava izmijeniti vremenski tijek unatrag i okrenuti film naglavce. Vincent Cassel pokušava osvetiti smrt svoje trudne djevojke Monice Bellucci, nakon što ju je analno silovao jedan tip u mračnom prolazu (prizor silovanja traje nepodnošljivih sedam minuta u svojoj nasilnoj eksplicitnosti). Njihov finalni obračun, koji se s obzirom na ireverzibilni narativni postupak zbiva na početku u gay-hard-klubu Rectum u koji je zalutao silovatelj, izaziva mučninu u želucu. Za kritičara francuskog ljevičarskog dnevnika Liberation, autorov promašeni film čak ne zaslužuje ni polemike.

Femme Fatale, Brian De Palma. U uvodnom prizoru filma, lijepa Rebecca Romjin-Stamos u kanskoj hotelskoj sobi promatra na TV-ekranu prizor iz noira Double Indemnity u kojem se Barbara Stanwyck ispovijeda Fredu Mc Murrayu. Potom De Palmina dark lady odlazi na gala-projekciju u Grand Theatre Lumiere, odjevena u dvije dijamantne zmije od deset milijuna dolara obavijene oko njezina raskošna poprsja. Nakon bliskog susreta lezbijske vrste u zahodu kina, ona će zamijeniti svog reptila imitacijom, pa autorova erotomanska nemoguća misija koja se doima poput jeke njegova noira Body Double može započeti.

Festivalske poslastice

Nakon ovih filmova, svaki susret s obnaženim starletama na Croisetti doima se u svojoj gluposti poput promašene investicije. Dakako, mogla se u Cannesu razotkriti i poneka poslastica izvan festivalskoga erotskog arsenala. U prekrasnom filmu Marca Bellocchi, ja L’ora di religione, negov protagonist suočava se s velikim iskušenjima, nakon što sazna da je u tijeku beatifikacija njegove majke, koju je ubio njegov umno poremećeni brat, pri čemu autor filma ne drži fige u džepu, nego je spreman hrabro izabrati stranu i ne pristaje na ideološke i estetske kompromise.

Cannes je nanovo oplahnuo i britanski socijalni val, premda najnoviji filmovi Mikea Leigha (All or Nothing) i Kena Loacha (Sweet Sixteen) funkcioniraju tek kao reciklaža njihovih vječnih tematskih opsesija. Cronenbergov Spider razočarao je mnoge svojim atipično sporim kadrovima, premda je njegovo frojdovsko uranjanje u psihu traumatiziranoga shizofreničara, koji je u djetinjstvu bio svjedokom okrutna majčina ubojstva, začinjeno dostatnom dozom zastrašujuće atmosfere. A kineski festivalski team osvježili su izvrsni Lou Bingjian (Narikača) i čudesni Jia Zhang-ke (Neznana zadovoljstva), koji seciraju monotone živote u kineskoj provinciji. Prvi je to učinio u priči o jednoj ženi koja prodaje svoje suze, a drugi spomenuti prati bezizlazne živote dvojice mladića, koji nemaju nikakve šanse da se izvuku iz svoje monotone svakodnevnice, premda glas spikera objavljuje vijest da će se radovi na cesti Peking-Datong ipak nastaviti i završiti u roku.

Jedan od najvećih kanskih događaja bila je i lekcija Maritina Scorsesea, neka vrsta njegove inteligentne posvete Billyju Wilderu, koju je održao prisutnim novinarima uoči projekcije dvadesetminutne promo-kopije njegova najnovijeg filma Gangs of New York, koju sam propustio. Ne volim, naime, prekinuti film u trenutku kad me on najviše zagrije. To je za mene celuloidna varijanta coitus interruptus.

Dragan Rubeša