Tražeći identitet

Tražeći identitet

Autorica ukazuje na određenu podvojenost — obiteljski život prepun je kušnji i uzajamnih popuštanja, najlakše je snažno zalupiti vratima

Suradnjom Kazališta Virovitica i Istarskog narodnog kazališta iz Pule ostvarena je posljednja ovosezonska premijera u virovitičkom kazalištu, tekst Tatjane Šuput Čarobna kokošica u režiji Roberta Raponje. Riječ je o praizvedbi i ujedno četvrtom tekstu domaćih autora na sceni programski i izvedbeno vrlo živahna kazališta (Viktor Bek, Vrapčić Francek, Dražen Ferenčina, E moj Pinokio! — novonapisan tekst prema Collodijevu romanu — i Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja). Stoga pomalo iznenađuje, kako ga zaobilaze izbornici kazališnih festivala na kojima se prikazuju tekstovi domaćih autora...

Opisavši svoj tekst kao humornu dramu, autorica ukazuje na određenu podvojenost — obiteljski život prepun je kušnji i uzajamnih popuštanja, najlakše je snažno zalupiti vratima; ma kako teško priznali ipak svaka, ma i najsloženija situacija, posjeduje barem tračak nečega smiješnog — promatraču odmah, sudioniku možda malo kasnije. Upravo na tu razinu idu redatelj i glumci, pa se raspoloženje u međuodnosima sinusoidalno mijenja — kako među parovima tako i unutar osnovne obitelji. Nedvojbeno na ženskoj strani, Tatjana Šuput svojim junakinjama, posebice starijoj Almi, udjeljuje odveć nevjerojatne rečenice, kojima Alma pokazuje svoju visoku naobrazbu, ali djeluje posve nestvarno i papirnato, pa vjerujem da njihovo uklanjanje može biti dobitak. Raponja voli raditi obične ljude i njihove živote, pa ta njegova sklonost u slučaju Čarobne kokošice pada na plodno tlo — čak je i kokoš uvjerio da odigra svoju čarobnost, zbog koje se uspostavlja opće primirje. Završna scena sa zastorima ispod kojih prolazi mladi par odudara od dotadašnjeg ozračja, pa malo ruši vrlo uspjelu koncepciju predstave. Scenografija Dinke Jeričević nenapadna je i funkcionalna, kostimi Marinele Jeromele suvislo oslikavaju karakter pojedinoga lika, a Damir Gvojić i dalje besprijekorno osvjetljava.

Jasno i vidljiva

Nedovoljno poznat, ali nedvojbeno vrlo darovit, Draško Zidar osmislio je svog Vinka mudro i bez velikih gesta — sve je jasno i vidljivo — njegova pobuna protiv žene, protesno pijanstvo, privrženost obitelji i duboko razumijevanje, koje će, zna i sam, opet ustuknuti pred svakodnevnim izazovima. Kao uvijek, Zidar gradi svoj lik od detalja koje nesumnjivo posuđuje iz okoline stvarajući novu, pa ipak prepoznatljivu osobu. Dostojna mu je partnerica Blanka Bart kao supruga Alma — njihove suprotnosti, njegova inertnost i njezina dinamičnost, dovode do sukoba koji jenjava kada se susretnu s većim, zajedničkim problemom — nesuglasicama kćeri Jasne (Samanta Milotić) i njezina momka Miljka (Goran Koši). Slušajući njihove priče, spoznaju i vlastite zablude, pa sve, dakako, završava sretno — do neke nove prigode.

Koši igra mladića koji traga za identitetom, pomalo smiješna i nespretna, no željna skladna života s Jasnom, čime je mladom glumcu pružena prilika da zaigra malo drukčiju ulogu od dosadašnjih (premda je i u predstavi Bijelo igrao smušenjaka). Uz spisateljicu, redatelja i kostimografkinju, pulski je prinos virovitičkoj predstavi i mlada Samanta Milotić, čija je Jasna vrlo temperamentno odigrana i vjerujem da bi virovitička publika rado ponovno vidjela Samantu na svojoj pozornici.

Olga Vujović