Tamo nije samo zid

Tamo nije samo zid

Wei Hui, Shanghai Baby, s kineskog prev. Bruce Humes, Simon & Schuster, New York, 2001.

Roman mlade kineske spisateljice Wei Hui Shanghai Baby, koji se već pojavio u prijevodu na nekoliko jezika, još i prije objavljivanja na Zapadu najavljivan je kao bestseler koji bez dlake na jeziku govori o životu i nazorima jedne generacije u zemlji koja se mijenja iznimnom brzinom, a u kojoj je nastali generacijski jaz zapravo izraz političkog i ekonomskog jaza — suvremenoj Kini, točnije jednom od njezinih najživljih i najotvorenijih gradova, Šangaju.

Roman je probudio interes zapadne publike ponajviše zbog protivljenja kineskih vlasti knjizi. Naime, sada 27-godišnja spisateljica, koja je prije ovog romana objavila dvije zbirke priča, isprva je u Kini bila hvaljena kao mlada spisateljska nada svoje generacije. Ipak, nakon pojavljivanja romana, Wei Hui prozvana je dekandentnom i robinjom strane kulture, knjiga je zabranjena, a cijelo jedno izdanje javno je spaljeno.

Nova definicija kineske žene

Sama spisateljica, koja je posljedično na zapadu možda stekla i šire čitateljstvo nego u domovini, roman naziva poluautobiografskim. Priča je to o samoj Wei Hui, mladoj konobarici u kafiću, koja želi postati spisateljica, željna je života i nestrpljivo grabi za saznanjima — bilo o vlastitoj seksualnosti, bilo u traženju svog mjesta i glasa u društvu, bilo u vlastitom stvaralaštvu. Dakle, tko god već na samu pomisao o porijeklu autorice očekuje rafinirane crtice o čapljama nad uspavanim jezerom, prevario se. Likovi koje susreće Wei Hui mladi su ekscentrici, avangardni umjetnici i skupe prostitutke, koji obilaze dućane, idu na koncerte i skaču iz kreveta u krevet. U toj menažeriji Wei Hui upoznaje Tian Tiana, s kojim uskoro počinje živjeti, daje otkaz na poslu i sasvim se posvećuje pisanju (ovog) romana. Ipak, ostaje rastrgana između impotentnog Tian Tiana, u kojega je smrtno zaljubljena, a njihova će ljubav završiti tragično — on naime postaje narkoman — i svog oženjenog njemačkog ljubavnika, predstavnika nove vrste zapadnih biznismena koji polako, ali sigurno, prepoznaju i preuzimaju potencijale gotovo beskrajna kinekog tržišta. Wei Hui, podijeljena između svoje kineske naravi i stereotipa seksipilne minijaturne Azijatkinje, slike koju o njoj ima njezin ljubavnik, govori o životu jednog društva, jedne generacije koja se gubi na razmeđi tradicionalnih vrijednosti Kine i zapadnih utjecaja. Riječ je očito o Kini koja se nalazi na rubu i društvene i seksualne revolucije, ako je vjerovati Wei Hui. Ona sama u intervjuima kaže da sebe vidi kao glas koji će stvoriti novu definiciju kineske žene, a u tome i uspijeva — između starog i novog nepremostiv je jaz, a ovi drugi, napose žene, doživljavaju svojevrsno buđenje iz duga sna Kulturne revolucije.

I dok su se kineske vlasti možda zgražale nad eksplicitnim seksom u knjizi ili, što im je možda još šokantnije, otvorenom ženskom seksualnošću, ono što je mnogo poraznije od prikaza seksa jest prikaz novoga materijalizma. Wei Hui i njezino društvo jednako se, kao o umjetnosti i književnosti, brinu o vlastitom izgledu, troše novac na odjeću zapadnih dizajnera, omamljuju se drogama, techno-ritmovima, Play Stationom i električnom gitarom kineskih underground-bandova (kako li tek to mora zvučati?). Knjiga, koju se najavljivalo kao izazov tradicionalnim kineskim normama, to zaista i jest, a je li taj izazov u obliku podivljala konzumizma svih likova u knjizi namjeran ili ne — manje je bitno.

Plitko serviranje priče

I ta slika moderne Kine ono je što knjigu i čini zanimljivom, dok je osobna priča, ipak, nazalost, odveć plitko servirana, a stil bi se mogao svrstati u kategoriju nadobudno-nategnuto. Naime, i sama spisateljica već u prvim rečenicama navodi da joj je najveći idol Henry Miller, a svako poglavlje započinje prigodnim citatom, koji u autorstvu variraju od Beatlesa i Boba Dylana preko Allena Ginsberga do Nietzschea. I sam je roman prepun citata, koji su ponekad eksplicitni, a ponekad upakirani u štivo. Drugim riječima, stilom prilično podsjeća na neke već pregažene metode, pa ipak, dojam koji ostavlja svejedno je dojam svježine, i zapravo uzbuđenja, ponajviše zbog teme.

Dakle, ako se ignoriraju začudne rečenice poput »ležala sam u srcu tame poput jednog od živućih mrtvaca«, roman je uzbudljiv — on pruža i novu sliku nepoznate kulture, iz koje rijetko stižu ikakve nove knjige koje, življe od novinskih napisa, mogu dočarati u kakvim se previranjima to golemo društvo zapravo nalazi, ali i novi i zanimljiv glas koji će o tome pisati.

Iva Krtalić-Muiesan