Svemirska arhitektura za vrhunski spektakl

Svemirska arhitektura za vrhunski spektakl

Münchenski je stadion postao ikonom suvremene arhitekture u prvom redu zbog futurističke krovne čipke zavješene na moćnim stupovima prema zamisli inženjera Freia Otta, što je postalo paradigmom dizajna mnogih suvremenih stadiona sa smjelim konstruktivnim rješenjima kao primarnim elementom pojavnosti, svjedočeći kako je stadionska arhitektura proizvod kreativnog spoja umjetnosti i inženjerstva

Svjetsko nogometno prvenstvo u Koreji i Japanu najvažniji je, ne samo sportski, događaj u svijetu ove godine. Sport, a osobito nogomet kao najpopularnija i najrasprostranjenija sportska igra, odavno je prerastao okvire benigna nadigravanja, korisna za zdravlje duha i tijela u skladu sa starogrčkom maksimom zdrav duh u zdravom tijelu. Ukorijenjen u praiskonskoj potrebi čovjeka za stjecanjem snage i razvojem vještine, suvremeni sport potječe od antičkih olimpijskih igara, čija je tradicija obnovljena, na inicijativu baruna de Coubertina, osnutkom modernog olimpijskog pokreta potkraj devetnaestog stoljeća. Nešto ranije sredinom istoga stoljeća, točnije 1863, započinje, formiranjem prvoga nogoloptačkog saveza (Football Association) u Londonu, organizirano bavljenje nogometom, koji se ubrzo proširio starim kontinentom.

Dvadeseto stoljeće donijelo je punu afirmaciju sporta, pa tako i nogometa, kao važne sfere suvremenoga društva, čija se važnost ogleda podjednako u odgojno-zdravstvenom, kao i u zabavno-rekreativnom aspektu. No protivno idealima čistunaca natjecanja su tijekom vremena izgubila prvobitni romantičarski karakter viteškog nadmetanja, a sportski se pokret sve više pretvara u bespoštednu borbu za pobjedu u kojoj se ne biraju sredstva. Atraktivnost i dinamizam, napetost i drama u nadigravanju vrhunskih atleta učinili su od sporta u modernom potrošačkom društvu spektakla popularnu zabavu za masovnu konzumaciju oko koje se vrti golem novac, a vrhunski sportaši po slavi i bogatstvu ne zaostaju za filmskim ili zvijezdama pop-glazbe. Pred neumoljivom profesionalizacijom kao posljedicom logike svemoćnog kapitala, koja je među prvima zahvatila upravo nogomet, pokleknuo je i bastion amaterizma — olimpijski pokret.

Iako je danas, zahvaljujući masovnim medijima, praćenje sportskih nadmetanja dostupno milijunima širom globusa, pravi doživljaj »sporta kao teatra gdje su na sceni izmiješane osnovne ljudske osobine — hrabrost, strast, perfidnost, nastojanje, strah; i gdje se gracioznost i nevjerojatni talenti razotkrivaju pred našim očima« moguće je u potpunosti iskusiti samo in situ, u uzavreloj atmosferi stadiona kao pozornici sportske utakmice.

Duh epohe imperatora

Stadioni su najkompleksnija zdanja specifične arhitektonske tipologije namijenjene odvijanju sportskih natjecanja, gdje je igralište s jedne, dvije ili svih strana okruženo gledalištem. Oblik stadiona ovisi o obliku borilišta te impostaciji gledališta diktiranoj funkcionalnim imperativom dobre vidljivosti, zaštićenosti i približno jednakih uvjeta za sve gledatelje. Ideja je stadiona stara koliko i sport sam, a potječe iz doba antike, kada su nastala dva osnovna modela: helenistička otvorena forma bogatih vizura u krajolik, stopljena s prirodnom topografijom u jedinstvenu cjelinu, te introvertirana starorimska arena, zatvorena artificijelna visokogradnja što je monumentalnom arhitekturom reprezentirala duh epohe imperatora.

U moderno vrijeme, zbog razvoja sporta, a posebno vrhunskih natjecanja (olimpijske igre, svjetska prvenstva) dolazi do intenzivne gradnje stadiona, koji se i pored mnogobrojnih varijacija mogu podijeliti u dvije glavne skupine prema klasičnim predlošcima. Primjeri koji to savršeno ilustriraju dva su njemačka olimpijska stadiona: berlinski, građen za igre 1936. u formi arene i otvorenije modulirani münchenski, podignut za Olimpijadu 1972 (na njemu je igrana i završnica nogometnog prvenstva 1974). Na igrama 1936. sve je bilo u službi nacističke propagande pa tako i arhitektura stadiona, čija je monumentalnost prenaglašena kamerom Leni Riefenstahl u filmskim žurnalima. Zanimljiva je priča da je arhitekt Werner March klasičnu formu arene realizirao u modernoj čeličnoj konstrukciji koju je planirao obložiti laganom zavješenom fasadom, što Hitler nije odobrio, a njegov je arhitekt Albert Speer zapovjedio izvedbu monumentalne kamene kolonade. Iako su te igre ponajprije zapamćene po negativnom ideološkom predznaku, uočeni simbolički potencijali i oblikovna ekspresivnost stadionske arhitekture ubuduće će često biti korišteni, pogotovo pri izgradnji olimpijskih arena i stadiona za nogometna prvenstva, kao sredstvo iskazivanja moći i bogatstva država ili gradova domaćina.

Eliptični tlocrt

Münchenski olimpijski stadion Behnischa i Otta ističe se prepoznatljivim oblikovanjem. Autori su asimetričnom tlocrtnom formom elipse, pomaknute u jednu stranu, iskazali jasan odmak od tradicije, a uklapanjem u topografiju terena ostvarili helenističko jedinstvo s prirodom. No münchenski je stadion postao ikonom suvremene arhitekture u prvom redu zbog futurističke krovne čipke zavješene na moćnim stupovima prema zamisli inženjera Freia Otta, što je postalo paradigmom dizajna mnogih suvremenih stadiona sa smjelim konstruktivnim rješenjima kao primarnim elementom pojavnosti, svjedočeći kako je stadionska arhitektura proizvod kreativnog spoja umjetnosti i inženjerstva.

Prvi suvremeni stadion za održavanje svih olimpijskih disciplina izgrađen je u Londonu 1908. godine, a od tada olimpijske igre postaju glavnim pokretačem razvoja sportske arhitekture, što će rezultirati velikim brojem remek-djela poput olimpijskih stadiona u Helsinkiju, Rimu i Münchenu, plivališta Kenza Tangea u Tokiju ili sportskih dvorana Nervija u Rimu i Arate Isozakija u Barceloni, a slično je i sa stadionima građenim za svjetska nogometna prvenstva. Tako se talijanski Mundijal 1990. pamti po prozračnoj školjki stadiona u Bariju arhitekta Renza Piana, a Svjetski kup 1998. po nacionalnom Stade de France u St. Denisu pokraj Pariza grupe autora Macary, Zublena, Regembal i Costantini sa spektakularnim eliptičnim krovnim diskom, zavješenim na stupovima četrdesetak metara iznad tla. Iako nogometni stručnjaci daju prednost stadionima namijenjenim isključivo za nogomet, s tribinama lociranim tik uz teren, pred višenamjenskim (olimpijskim) stadionima za razne sportove, gdje je između igrališta i tribina interpolirana kružna atletska staza, stadioni u Bariju i St. Denisu građeni su iz razloga ekonomičnosti kao višenamjenski. Naime, velike nogometne stadione zbog skupa održavanja mogu si priuštiti samo najbogatiji klubovi.

Dvadeset stadiona

Utakmice svjetskog kupa u Japanu i Koreji igrat će se na čak dvadeset stadiona (po deset u svakoj zemlji), od kojih su polovica nogometni, a polovica višenamjenski. S obzirom na skromnu nogometnu tradiciju i manjak adekvatne stadionske infrastrukture, prvo svjetsko prvenstvo na azijskom kontinentu bilo je veliki izazov i fantastičan graditeljski pothvat organizatora. Podignuto je čak sedamnaest novih stadiona, deset u Koreji i sedam u Japanu, a tri su temeljito obnovljena. Samo su za gradnju korejskih zdanja utrošene dvije milijarde dolara, a pored njih trebalo je obnoviti ili izgraditi prometnu infrastrukturu nužnu za dobro funkcioniranje stadiona redovito dislociranih na gradskoj periferiji. Prema izjavama dužnosnika FIFA-e novi stadioni zadovoljavaju najviše funkcionalne zahtjeve, a po tehničkim rješenjima i futurističkom izgledu posve su izvan našeg svijeta. Oni stvarno pripadaju drugom planetu i ostvarenje su snova nogometnih navijača, igrača i medija.«

Pored manjeg broja poluotvorenih stadiona uklopljenih u prirodni reljef (japanski Miyagi i korejski Seogwipo Jeju) većina je podignuta u obliku sportskih arena, ali demonumentaliziranih i omekšanih lepršavim konstruktivnim rješenjima. U oblikovanju naglasak je na ekpresivnim konstrukcijama krova prikrivene simbolike poput stadiona Veliki labud u Niigati, Krila u Kobeu i Velikog oka u gradu Oita, a oblik stadiona u Seoulu asocira na tradicionalnoga korejskog zmaja.

Japanski favoriti

Kao i za prošlih prvenstava, i ovo će zasigurno ostati zapamćeno po arhitekturi stadiona, a moji su favoriti dva japanska — Miyagi i Sapporo Dome. Stadion Miyagi kapaciteta 49 000 gledatelja izgrađen je u istoimenom predgrađu grada Sendai, koje je na arhitektonsku mapu svijeta upisao Toyo Ito svojim razvikanim ostvarenjem medijateke Sendai (2001). Autor stadiona Hitoshi Abe vješto je stopio impozantno zdanje s krajolikom, a moćnom kompozicijom dvaju zakrivljenih krovnih ploha evocira aritekturu znamenitog stadiona Yoyogi (1964), u kojem je Kenzo Tange sintetizirao suvremeni jezik i japansku tradiciju. Istočnu je tribinu Abe uklopio u konfiguraciju terena, ublaživši dojam glomaznosti, dok je glavna zapadna tribina nošena dinamičnim sustavom betonskih podupora na koje se oslanja veća krovna ploha produžena daleko izvan perimetra stadiona i spuštena do tla. Stadion je ishodište mreže zaobljenih linija prema kojoj su pozicionirani okolni sadržaji sportskog parka i putovi što se spuštaju niz brežuljak s istočne strane pojačavajući vezu stadiona s krajolikom. Kako je Miyagi izveden kao polivalentni stadion s atletskom stazom, taj elegantni i dinamični landmark nakon svjetskog prvenstva preuzet će funkciju glavnoga regionalnog sportskog centra.

Sapporo Dome najspektakularniji je od svih stadiona u Japanu i Koreji, a njegov dizajn potpisuje poznati arhitekt Hiroshi Hara, majstor velikog mjerila. Lokalna klima s dugom zimom i obiljem snijega, koja je omogućila održavanje Zimske olimpijade 1972. u najsjevernijem japanskom velegradu, uvjetovala je izgradnju stadiona za sve vremenske prilike. Sapporo Dome nije prvi dvoranski nogometni stadion (prije su podignuti Ajaxov u Amsterdamu 1996. i Milenijski stadion u Cardiffu 1999) ali je prvi koji se sastoji od dvostruke arene — jedne otvorene i jedne zatvorene, a njegov je najizazovniji element prvi izvedeni pomični travnjak na zračnim jastucima. Stadion je polivalentnog karaktera, a pored sportske namjene (nogomet, bejzbol) služi i za razne kulturne i komercijalne manifestacije. Kada nije u uporabi, igralište s prirodnom travom na platformi sa zračnim jastucima postavljeno je u središtu vanjske arene, te se može po potrebi otkotrljati u zatvorenu arenu kroz velika staklena vrata širine 90 metara. Proces premještanja traje dva sata, a uključuje i simultano pomicanje dijelova nižih tribina u zatvorenoj areni, čija rotacija omogućuje transformaciju iz trokutaste (bejzbol) u pravokutnu (nogomet) formu borilišta. Jedinstveni nagib konično oblikovana gledališta kapaciteta 40 000 mjesta izaziva dojam i u onih u stražnjim redovima da su blizu igrališta. Oblikovanje kupole asocira na svemirski brod, a upuštanje dvorane u teren i horizontalna staklena cezura što odvaja vidljivi volumen od tla olakšava kupolu i čini je elegantnim lebdećim objektom u čijoj će svemirskoj arhitekturi moći uživati publika na najuzbudljivijoj utakmici prvoga kruga između Argentine i Engleske.

Vinko Penezić