Svađa

Jednom sam hodao ulicom s nekim kazališnim režiserom. Njemu se žurilo na jedan od posljednjih pokusa drame što ju je postavljao, a ja sam bio u šetnji, pa me je on pokupio i poveo sa sobom da mu kažem svoje mišljenje, premda sam laik u kazališnim stvarima. Pokus je bio zakazan u jedanest, tada je bilo već pola dvanaest, a mi smo bili još vrlo daleko od glumišta. Ali, tada smo naišli na uličnu svađu, i moj je režiser zastao kao ukopan, nije ga nitko mogao više pomaknuti dok cijelu stvar dobro ne promotri. Ja sam ga vukao za rukav, podsjećao da ga u teatru već čekaju, ali on je na to samo odmahivao rukom. Dapače, podigao je prst i rekao poučno:

— Nema ništa slađe od ulične svađe!

Ja sam slegao ramenima, pa sam mu se pridružio u motrenju toga događaja. Svađa je tekla otprilike ovako.

Najprije su se pograbila dva muškarca, jedan vozač i jedan pješak. Pješak je zamjerio vozaču što je parkirao na pločniku, vozač mu je uzvratio prijezirnom gestom i mrmljanjem, pješak je na to malo dosolio, i tako su se stali jedan na drugoga derati kao manijaci. Potom se cijeloj toj gužvi pridružila i žena. Ona je, očito, bila supruga onoga vozača. Začudo, nije uzela u zaštitu svojega muža, nego je i ona stala vikati na njega, i to opet zbog parkiranja: zamjerila mu je što parkira pred brojem 163, kad mu je ona lijepo rekla da parkira pred brojem 163a, i dodala da se takva pogreška može dogoditi samo smušenjaku poput njega. Vozač joj je, dakako, uzvratio, počeo je larmati kako ona njega uvijek optužuje kad nije kriv, a ona mu je skresala da on uvijek sve naopako radi. Rasplamsala se, ukratko, bračna razmirica, i onaj je pješak tu postao suvišan. Slegnuo je ramenima, zaokružio pogledom po gledaocima, a onda im se i sâm pridružio. A moj prijatelj režiser nije se micao sve dotle dok bračni par nije napokon sjeo u auto i odjurio, umalo se zabivši pod tramvaj.

Poslije smo, dakako, otišli u kazalište i ja sam pogledao pokus, premda ne jako pažljivo. Jer, sve me je vrijeme mučilo pitanje zašto je režiser bio onoliko zainteresiran za uličnu svađu, zašto je za takve svađe zainteresiran i načelno, čim o njima ima i gotovu maksimu. Pitao sam se što se u toj prilici zapravo zbilo, pomalo sam se prisjećao, i stao sam analizirati taj događaj minutu po minutu.

S vremenom sam postao svjestan da i nismo gledali jednu svađu, nego zapravo dvije. Najprije je bila svađa između vozača i pješaka, a potom svađa između dvoje supružnika. Objasnilo mi se da su to posve različite vrste verbalnog sukoba, i da su one zapravo tipovi, da obuhvaćaju sve što se na ulici može dogoditi u obliku svađe.

Ukratko, postoje dvije vrste svađa. Jedno su one koje na ulici nastaju: ondje im je uzrok i ondje se one razviju do punoga intenziteta. Redovito planu među ljudima koji se nisu otprije poznavali, i to oko nekoga pitanja što ga ulični život neposredno ponudi kao uzrok sukoba. Kad se sve završi — na ovaj ili onaj način — sučeljene strane će se razići i možda se više nikada neće vidjeti. Tako je bilo u našem slučaju između pješaka i vozača.

Drugo su one svađe koje ne nastaju na ulici, nego im se uzrok nalazi negdje drugdje. One se, naime, zbivaju između osoba koje se i inače dobro poznaju, koje se nalaze u nekakvu intenzivnom emocionalnom odnosu, pa se iznenada pograbe na ulici, premda su se mogle pograbiti i u vlastitom stanu. Ulica je tada tek slučajno prizorište jednoga mnogo većeg sukoba, nečega što traje, i što će trajati i nakon što sukobljene strane odu s ulice, jer otići će najčešće zajedno.

Razlike su, kao što se vidi, velike. Postoje, međutim, i sličnosti. Sličnost je prije svega u tome što se svađa odvija u javnom prostoru, pa joj prisustvuju i drugi ljudi. Ti drugi ljudi opet bivaju uvučeni u svađu, rjeđe kao sudionici, a češće kao gledaoci. Upravo kao gledaoci, oni postaju važan faktor u razvoju zbivanja: posvađene strane zbog njih počinju glasnije govoriti (a ne zbog bučnog prometa, kako se u prvi mah može pomisliti), nastojeći gledatelje pridobiti na svoju stranu. Zbog istoga tog razloga, gestikulacija i mimika sukobljenih strana postaje naglašenija. Postaju jače čak i same njihove emocije, jer prisutnost trećih osoba tako djeluje na njih. Ukratko, ljudi koji se svađaju postaju glumci, a ulica postaje teatar.

U tom se teatru, dakako, prikazuju različiti komadi. One dvije vrste svađe koje smo opisali zapravo su dva dramska žanra. Svađa koja i počinje i završava na ulici ne može biti ništa drugo nego komedija, jer se vodi oko banalnog povoda i s beznačajnim ishodom, a ljudi se pri tome ponašaju kao budale. Ona svađa kod koje se sudionici poznaju otprije i koja ima korijene duboko u njihovu životu ne može biti drugo nego tragedija, jer je cijeli život u nju uvučen. Zato takva svađa često ima vrlo tužan ishod.

Sve je to valjda znao onaj moj znanac, kazališni režiser. On je motrio događaje na ulici sa stručne strane i zacijelo je o njima zaključivao mnogo dublje nego ja.

Ili mnogo praktičnije? Jer, pozvao je on mene i na premijeru, i ja sam na premijeru otišao. Tada sam vidio da se u komadu javljaju neka režijska rješenja kojih na pokusu nije bilo. Ta su mi se rješenja činila odnekud poznata, dok se nisam na kraju sjetio: protagonisti su imali nešto od gestikulacije, nešto od mimike, nešto od karaktera sudionika ulične svađe koju smo režiser i ja zajedno gledali. Ukratko, on je tu svađu gledao zato da bi skidao likove, kako se to kaže u kazališnom žargonu.

Kad sam mu nakon predstave došao čestitati, odlučio sam to učiniti u stihu, kao što je i on meni odgovorio kad smo gledali onu gužvu na ulici. Rekao sam:

— Ulične nam svađe daju mnogo građe.

A on se na to samo nasmijao i urotnički mi namignuo.