Suverena mirnoća izlaganja

Suverena mirnoća izlaganja

Pollock, red. Ed Harris

Priča kaže da je prije petnaestak godina otac uglednog glumca Eda Harrisa u izlogu knjižare ugledao knjigu o znamenitom slikaru Jacksonu Pollocku; Pollockova fotografija na ovitku toliko ga je podsjetila na sina da mu je odlučio kupiti i darovati knjigu, a on se toliko oduševio slikarevom biografijom (autora Stevena Naifeha i Gregoryja Whitea Smitha) da ju je odlučio ekranizirati. Desetak godina pokušavao je Ed Harris sklopiti projekt i napokon uspio, a u međuvremenu je na poticaj jednog od producenata uz naslovnu ulogu i funkciju koproducenta odlučio film i režirati.

Alkohol i nesreća

Biografija Jacksona Pollocka, za čije se slikarstvo vezuju odrednice poput informela, Action Paintinga i apstraktnog ekspresionizma (dodajmo da mu u nas jako mnogo duguje Edo Murtić), nalik je životopisu mnogih slavnih umjetnika. Tijekom Drugoga svjetskog rata životario je kao nepoznati slikar u New Yorku, sklon opijanju i neurotičnim ispadima (navodno je bolovao od manične depresije). Poput Van Gogha bio je blizak s bratom, no njegov brat Sande nije bio vičan novcu kao Théo. Ključnu emocionalnu potporu i potrebnu dozu samopouzdanja dobio je od supruge, slikarice Lee Krasner (Marcia Gay Harden), koja je uspjela za njegov rad zainteresirati legendarnu Peggy Guggenheim (Amy Madigan), i to je bio početak puta k uspjehu. Kad se othrvao alkoholu i patentirao action painting, postao je temom magazina »Life«, drugim riječima, proslavio se. Bilo je to 1950, a nekoliko godina poslije slijedi povratak alkoholu, gubitak kritičarske naklonosti i smrt u prometnoj nesreći, koju je sam skrivio u neurotičnom stanju.

Nerijetko se filmski portreti umjetnika takva psihičkog ustroja pretvaraju u lamentiranje nad jadnom genijalčevom sudbinom, nenamjerno katkad čineći od subjekta filmske obrade antipatičnu kreaturu. Harris i njegove scenaristice Barbara Turner i Susan J. Emshwiller nisu upali u takvu zamku. Jednostavno su, bez traga patetike, prikazali karakteristične epizode Pollockove biografije, uspješno opisavši temeljnu slikarevu egzistencijalno-kreativnu situaciju. Pollocka ne tretiraju kao patetičnu žrtvu vlastite prirode i društvenih okolnosti (premda ne izbjegavaju pokazati njegov autodestruktivni potencijal i mehanizme funkcioniranja mašinerije zadužene za stvaranje instantne slave kojima se pokoravao, ali uglavnom nevoljko), nego neutralno, ali s poštovanjem za njegov i ostale likove, daju sliku zatečenog stanja. U pravu su oni kritičari koji prigovaraju Harrisu da nije ušao dublje u psihu naslovnog i drugih važnih likova, ali valja naglasiti da je u redateljskom debiju, dakle pod vlastitom redateljskom paskom, on ne samo ostvario izražajnu i odmjereno intenzivnu glavnu ulogu, koja ni jednoga trenutka ne prelazi u samozadovoljno preglumljivanje, nego je uspio provesti redateljski postupak koji se suverenom mirnoćom izlaganja odlično podudara sa spomenutom koncepcijom bilježenja zatečenog stanja. Da je uz to još uspio polučiti i dublji psihološki uvid, o Harrisu bi danas pričali kao o novom Jamesu Ivoryju, što je možda ipak preveliko očekivanje od debitanta. Uostalom, kad se već spominje Ivory i kad je riječ o slikopisnim obradama životopisa slavnih slikara, Pollock je znatno sugestivniji film od Ivoryjevih Godina s Picassom.

Nepretencioznost

Na kraju nije naodmet spomenuti da se u filmu dosta ustrajava na Pollockovu demistifikacijskom shvaćanju umjetnosti. Netko će prigovoriti da je to već suvremeni filmski kliše, ali kad smo danas svjedoci pokušaja poput onog Dimitrija Popovića da od običnoga kobasičastog kapajućeg penisa s mošnjama, smještena između ženskih grudi, izmistificira silnu umjetničku i inu mudrost, onda se inzistiranje na Pollockovu potpuno nepretencioznom, ali zato ne manje ambicioznu, shvaćanju umjetnosti doima izrazito dobrodošlim.

Damir Radić